:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Zahod (1963), Hrvatska, c/b, 17 min, Kino klub Zagreb, r., sc., df.: Mihovil Pansini, glazba: snimke pjevačice Billie Holiday.

Stariji čovjek otključava javni zahod, korisnici ulaze i izlaze, on odlazi s kantom do mora po vodu, vraća se, korisnici ulaze i izlaze, on odlazi po vodu, itd. Nakon njegova odlaska posao preuzima žena oko koje trčkaraju djeca.

Jedan od najpoznatijih filmova M. Pansinija (posvećen D. Makavejevu), odlikuje eksperimentalistička fiksacija postupka – metoda skrivene kamere (s gornjim rakursom i izborom planova koji jamče deskriptivnost), glazba koja se periodično pojavljuje i nestaje, upadljiva montaža (s blankovima, greškama itd.) te gruba kvaliteta slike (doima se da je razvijana u pravim amat. uvjetima) i prevaga duljih kadrova. Ritual ponavljanja depresivne pjesme Gloomy Sunday prekida romantičnija i optimističnija For all we know u trenutku odlaska junaka (oko 12. minute filma, kada se pojavljuje i natpis kraj) no, kada se njegova nasljednica uhoda u posao, Gloomy Sunday ponovno se vraća te s njom film završava. Z. ima i izrazitu dimenziju poetskog dok. filma (s temom o ljudskoj egzistenciji), a važni su i elementi narativnosti: kada čuvar drugi put pođe po vodu, njegova trasa gledatelju je poznata pa zbog elipse vidimo samo pripremu kante, kontakt s morem te povratak pred vrata zahoda. Film se dakle može tumačiti i kao meditacija o prolaznosti (čuvar zahoda je, čini se, u određenoj mjeri otišao i u smrt, a ne samo u mirovinu) i kao priča o ponovljivosti ljudskih života.

N. Gilić