Zavattini, Cesare

Zavattini, Cesare, tal. scenarist (Luzzara, 1902 – Rim, 1989). Studirao pravo u Parmi, radio kao nastavnik, novinar i urednik u izdavačkoj kući Mondadori, od 1935. piše scenarije. Nakon scenarija za jedan od filmova koji su najavili neorealizam – Četiri koraka u oblacima (A. Blasetti, 1942), započinje suradnju s redateljem V. De Sicom (22 filma u razdoblju 1943–73). Njegove postavke o fokusiranju na »malog čovjeka«, spoju patetike i društv. kritike te posebice težnja prema »integralnom realizmu«, odn. odbacivanju svakog ranije konstruiranog sadržaja u korist izravnog promatranja života (svakodnevnih činjenica) u potpunosti dolaze do izražaja u → Čistačima cipela te paradigmatskom ostvarenju pokreta → Kradljivcima bicikla. → Čudom u Milanu upozorava i na mogućnosti stilizacije i inkorporiranja apsurda u neorealizam (film je nadahnut njegovom prozom Siromasi su ludi, 1937), dok u filmu → Umberto D najavljuje prijelaz na tzv. neorealizam duše. U daljnjim De Sicinim filmovima okreće se konvencionalnijem psihologizmu i melodramatici ili efektnoj obradi komičnih tema (Stanica Termini, 1953; Napuljsko zlato, 1954; Krov, 1955; Ciociara, 1960; Jučer, danas, sutra, 1963). Zapaženo je surađivao i s R. Castellanijem (Proljeće je, 1949), R. Clémentom (→ Zidovi Malapage), L. Viscontijem (Najljepša, 1951), G. De Santisom (Tragičan lov, 1947; Rim, jedanaest sati, 1952). Režirao je nekoliko filmova u stilu filma istine i anketnog filma npr. Istinaaaa! (1982). Uz prozu (sklon pripovijedanju u prvom licu) pisao je i dijalektalnu poeziju.