Zelena zraka

Zelena zraka (Le Rayon vert, 1986), Francuska, boja, 90 min, Les Films du Losange, r. i sc.: Éric Rohmer, df.: Sophie Maintigneux, glazba: Jean-Louis Valero, ul.: Marie Rivière (Delphine), Béatrice Romand (Béatrice), Rosette (Françoise), Carita (Lena), Vincent Gauthier (Jacques), Lisa Heredia (Manuella), Joël Comarlot (Joel).

Kad joj propadne odmor u Grčkoj, Delphine odlazi prijatelju u Normandiju gdje se dosađuje. Potom putuje Francuskom, ali usprkos kratkotrajnom prijateljstvu sa Šveđankom Lenom, ostaje usamljena. Na kolodvoru u Biarritzu upoznaje Vincenta. Zajedno imaju priliku ugledati zelenu zraku u trenutku kad Sunce zalazi u more.

Nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, film je peti u autorovoj seriji Komedije i izreke. Dok je u Moralnim pričama ugl. tematizirao odnos muških protagonista prema ljubavi i moralnim dilemama, u ovoj seriji, općenito ležernijeg tona u odnosu na prethodnu, Rohmer pozornost usmjerava prema ženskim likovima (što najavljuje već → Markiza O). U realizaciji filma redatelj se vratio početnim načelima novoga vala dopustivši glumcima slobodu improvizacije na temelju zacrtana, ali labava scenarističkog okvira. U skladu s takvim postupkom struktura filma stvara privid oslikavanja svakidašnjice i svojevrsne običnosti prerastajući, međutim, a zbog klasicističke preciznosti, sklada forme i sadržaja te dojma slobode koji film pruža, u njezinu sublimaciju. Potonje upućuje i na motiv slučajnosti, karakterističan za Rohmerov opus, te na odmak od implikacija neurotičnosti i otuđenja od vlastitih osjećaja diskretno prisutnih u redateljevim filmovima; simbolički motiv zelene zrake znak je samoispunjenja, odn. mogućnosti postizanja sreće.

B. Kragić