Zinnemann, Fred

Zinnemann, Fred, amer. redatelj austr. podrijetla (Beč, 1907 – London, 1997). Isprva pravnik, od 1928. asistent snimatelja u Parizu i Berlinu. Od 1929. u SAD-u, u početku je asistent redatelja, a od 1937. redatelj kratkometr. filmova u MGM-u te je za dok. film Da bi majke mogle preživjeti (1938) nagrađen Oscarom. Pozornost privlači filmom Sedmi križ (1944), o bijegu zatvorenika iz koncentracijskog logora, te se nastavlja baviti ratnom i polit. tematikom. Do poč. 1950-ih filmove mu obilježava realist. pristup građi i unošenje dokumentarističkih komponenti, npr. u djelima Potraga (1948), o djeci napuštenoj nakon rata, Nasilje (1948), o osveti ratnog invalida izdajici iz logora, i Ljudi (1950), o psihol. nezadovoljstvima ratnog invalida. Potom se priklanja montažnom i ritmičkom perfekcionizmu i preciznosti te samozatajnoj (»skrivenoj«) režiji. Poč. 1950-ih režira dva komercijalno iznimno uspješna filma → Točno u podne i → Odavde do vječnosti (Oscar za režiju). Prvi se smatra jednim od najuspjelijih vesterna, s dosljedno ostvarenim jedinstvom mjesta, radnje i vremena nastalim na temeljima klas. tragedije te efektnim stvaranjem dramatske napetosti, a drugi je dojmljiva, iako romantizirana ekranizacija naturalističkog romana J. Jonesa o vojničkom životu neposredno uoči II. svj. rata. U oba filma razrađuje svoj čest motiv, usamljenog pojedinca u borbi protiv zla i ravnodušne okoline (Točno u podne tumačen je i kao polit. parabola na makartizam). Od daljnjih filmova zapaženiji su melodrama Priča o opatici (1959), lirski intonirane Lutalice (1960), s radnjom u Australiji, ratni film (s temom iz Španj. građ. rata) Pogledaj blijedog konja (1964), adaptacija drame R. Bolta o Th. Moreu → Čovjek za sva vremena (Oscar za režiju) i → Dan Šakala, jedan od najuspjelijih polit. trilera uopće. Zinnemannov je opus često proglašavan stilski bezličnim, s manjkom humora i barijerom emocionalne distanciranosti. Međutim, smatran je iskrenim i osviještenim redateljem koji je u amer. film unio eur. problematiku opterećenosti poviješću, politikom i ratom te strpljivo usavršavao svoje umijeće, trudeći se održati visoke profesionalne standarde. Ostali važniji filmovi: Teresa (1951), Julia (1977).

T. Valentić