Zlatna kaciga

Zlatna kaciga (Casque d’or, 1952), Francuska, c/b, 96 min, Spéva-Films/Paris-Films, r.: Jacques Becker, sc.: J. Becker, Jacques Companéez, df.: Robert Le Fèbvre, glazba: Georges Van Parys, sgf.: Jean d’Eaubonne, ul.: Simone Signoret (Marie), Serge Reggiani (Manda), Claude Dauphin (Léca), Raymond Bussières (Raymond), Gaston Modot (Danard).

Pariška periferija u ljeto 1898. Marie, poznata pod nadimkom Zlatna kaciga, dosađuje se s ljubavnikom Rolandom, članom gangsterske bande (»apaši«). Na obali rijeke Marie upoznaje bivšeg zatvorenika Mandu i oni se zaljubljuju. Nekoliko dana poslije Manda u dvoboju ubija Rolanda te on i Marie bježe na selo. Vođa bande Léca lažno prokazuje policiji Mandina prijatelja Raymonda kao ubojicu, na što se Manda sam predaje. Uz Marijinu pomoć, on i Raymond bježe iz zatvora. Manda potom iz osvete ubija Lécu te se svojevoljno vraća u zatvor.

Središnje djelo Beckerova red. opusa, ujedno je njegov prvi film s radnjom u prošlosti, pri čemu redateljeva rekonstrukcija razdoblja nadilazi razinu jednostavne ikonografske rekonstrukcije. Kao redatelj sklon pažljivom slikanju ambijenta, Becker ilustrira ugođaj i duh razdoblja ponajprije vizualizacijom onodobnih osjećaja identiteta, pripadnosti i zajedništva odn. vrijednosti u prikazanoj sredini, čemu pridonose ekonomičnost red. stila (umješne elipse) i dijaloga oslonjenih na izvanredan glum. osjećaj za okoliš. Melodramatična fabularna okosnica filma, temeljena na istinitim događajima i preuzeta iz novinskih crnih kronika i sudskih spisa, uobličena je narativnim intenzitetom karakterističnim za trivijalne romane E. Suea i vizualnom fakturom, koja unutar okvira fotografije jasnih crno-bijelih kontrasta plastičnošću asocira na slike A. Renoira, litografije s kraja XIX. st. i filmove L. Feulladea. Česta tematska konstanta Beckerovih filmova, prijateljstvo, integrirana je s karakterističnim motivima poetskoga realizma (romantizirani prikaz osoba s društv. margina, poput Mande i Marie, motiv bijega od stvarnosti konkretiziran bijegom dvoje junaka u idilično seosko okružje, prikaz junaka kao gubitnika), ali se od naslijeđa struje odmiče zanemarivanjem bilo društv. kritike (tipične za J. Renoira), bilo sudbinske dimenzije (dominantna odrednica filmova M. Carnéa) korespondirajući prihvaćanjem individualne odgovornosti za vlastiti usud s egzistencijalističkim tendencijama franc. kulture 1950-ih.

B. Kragić