Zlatno doba

Zlatno doba (L’Age d’or, 1930), Francuska, c/b, 63 min, vikont Charles de Noailles, r.: Luis Buñuel, sc.: L. Buñuel, Salvador Dalí, df.: Albert Dubergen, glazba: Georges Van Parys (aranžmani djela Ludwiga van Beethovena, Claudea Debussyja, Felixa Mendelssohna, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Franza Schuberta, Richarda Wagnera), ul.: Gaston Modot (muškarac), Lya Lys (djevojka), Max Ernst, Pierre Prévert, Caridad de Laberdesque, Lionel Salem.

Film započinje pseudodok. snimkama života škorpiona. Slijede prizori dvojice izgladnjelih meks. bandita na stjenovitoj morskoj obali, potom ceremonija postavljanja temeljnoga kamena grada Rima, koju prekida pokušaj vođenja ljubavi jednog para. Nakon što ih razdvoje, muškarac zamišlja djevojku čiji otac, markiz, organizira primanje u svojoj vili. Tamo dolazi do niza čudnih događaja.

Buñuelov prvi samostalno režirani film za središnji interes ima manifestacije seksualnih nagona i želja, čije ostvarenje kontinuirano onemogućavaju obrasci buržoaskog društva. Prožet erotikom (npr. čuvena scena žene koja siše palac kipa) i uzdižući koncept »lude ljubavi« (l’amour fou), film otvoreno ironizira i kritizira kršć. dogme i samu instituciju Crkve (počevši od kadrova kostura u biskupskoj odjeći do završne scene orgije – s asocijacijama na De Sadea – u kojoj jedan lik sudjeluje odjeven u Krista) ali i građanski poredak, posebice ravnodušnost njegovih pripadnika, predstavljajući seksualnost i nadrealist. simboliku kao sredstva subverzije tog poretka. Ujedno i prvi redateljev film u kojemu se uz nadrealist. komponente javljaju i one realističke – veće jedinstvo radnje, vremena i mjesta (usprkos temeljno fragmentarnoj, disjunktivnoj strukturi) te precizno slikanje mentaliteta, realiziran je zahvaljujući financijskoj potpori vikonta de Noaillesa (koji je bio mecena i J. Cocteaua i Mana Raya). Isprva odobren za prikazivanje, izazvao je prosvjede Crkve i, naposljetku, napade profašističkih organizacija te je zabranjen za prikazivanje – službeno sve do 1980.