:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Chabrol, Claude, franc. redatelj, scenarist i producent (Pariz, 1930 – Pariz, 2010). Iz ugledne ljekarničke obitelji, nakon kraćeg studija prava i farmacije diplomira književnost na Sorboni. Od 1953. piše film. kritike u časopisu Cahiers du Cinéma te se povezuje s budućim sudionicima novoga vala. S É. Rohmerom objavljuje knjigu Hitchcock (1957), u vlastitoj (kratkotrajnoj) produkcijskoj kući režira prvi film novoga vala → Lijepi Serge, a već u drugome filmu Rođaci (1959., Zlatni medvjed u Berlinu), sličnu temu obrađuje ciničnije (s morbidnim smislom za humor), za što je uvelike zaslužan scenarist P. Gégauff (1922–1984), s kojim surađuje do Ugodna izleta (1974). Manje poznati Dvostruki obrtaj (1960) ističe se upadljivo modernističkim pripovijedanjem, kao vrhunac ove faze obično se navode → Naivne djevojke, no nakon financ. neuspjeha umjetnički iznimno vrijednog Oka zlobnika (1961), neko vrijeme režira populističke filmove. Najznačajnija autorska faza započinje → Košutama, a važni su i → Nevjerna žena, Neka zvijer crkne (1969), → Mesar, Raskid (1970), Doktor Popaul (1972), Crveni pir (1973), većinom s drugom suprugom S. Audran. Zbog uporabe žanrovskih struktura (ugl. trilera, ali i horora te filma detekcije), suptilnih moralističkih konotacija te samosvojna modernističkoga stila, tijekom 1970-ih i 1980-ih je zanemaren (osobito u domovini), pa pravi odjek nemaju ni Violette Nozière (1978), Klobučareve prikaze (1982), Murjak na muci (1985), Inspektor Lavardin (1986), Krik sove (1987) i Ženski posli (1988). U vrijeme porasta zanimanja za starija ostvarenja, opet doseže umj. vrhunce filmovima Betty (1992), Pakao (1994), → Izvršenje i Hvala za čokoladu (2000). Potresni zločinci (ugl. iz strasti), osobito žene, utjelovljuju enigme ljudskih poriva i njihovih sukoba s društv. normama, pri čemu je osobito uspješna suradnja s glumicama S. Audran, I. Huppert, M. Trintignant i S. Bonnaire. Pripovijedanje podsjeća na klas. pripovjedni stil kojim se, uz važne modernističke elemente, služe i njegovi red. uzori F. Lang (s kojim dijeli sklonost morbidnosti) i A. Hitchcock (od kojeg baštini važnost subjektivnih kadrova), no suptilnim red. postupcima (dulji kadrovi, pokreti kamere, promjene u osvjetljenju) Ch. stvara iracionalnije prikaze ponašanja tzv. običnih likova. Završni prizori nasilja i fatalističko prepuštanje junaka, ugl. predstavnika buržoazije, sudbini dojmljivi su vrhunci priča u kojima karakterizacija likova, dramaturška konstrukcija i značenje oblika film. zapisa međusobno stupaju u odnose teže objašnjive uobičajenim interpretativnim metodama. Nemoć primjerene verbalizacije gledateljskog iskustva stvara dojam značenjskog bogatstva i iznimnu sugestiju prodora u dubine psihe i društv. zakona. Često glumi, ugl. sporedne uloge, npr. u Kradljivcima noći (S. Fuller, 1984). Ostali važniji filmovi: Marie-Chantal protiv doktora Kha (1965), Skandal (1967), Nada (1974), Alice ili posljednji bijeg (1976), Krvni srodnici (1978), Maske (1986), Dr. M (1990), Oko Vichyja (1993., dok.), Rien ne va plus (1997), U srcu laži (1999).

N. Gilić