zvuk

zvuk, slušna strana film. djela. U zv. filmu razlikuju se tri načelne vrste film. zvuka: govor (→ dijalog), → šum i → glazba. Svaki se od ovih tipova posebno naznačuje u scenariju, odn. knjizi snimanja. Prema podrijetlu zvukova, razlikuje se → prizorni zvuk, onaj koji ima utvrdiv izvor u predočenu prizoru, od → neprizornog zvuka (→ popratna glazba), odn. zvuka koji se osjeća dodanim. Z. koji nema izvora u vidnom polju kadra, nego mu je izvor u prizoru izvan izreza, naziva se još OFF-zvuk ili samo → OFF (također: OFF-ton). Z. se načelno snima odvojeno od slike, a tako se i naknadno obrađuje. Iako je za čitava trajanja razdoblja nij. filma bilo pokušaja njegova ozvučavanja, tek je potkraj 1920-ih uveden i ustaljen izum zv. filma (→ Pjevač jazza) te je otada razrada zvučne strane filma i ispitivanje njezine retoričnosti postala ključnim dijelom film. izlaganja.

H. Turković