Živjeti svoj život

Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962), Francuska, c/b, 85 min, Films de la Pléïade, r. i sc.: Jean-Luc Godard, df.: Raoul Coutard, glazba: Michel Legrand, ul.: Anna Karina (Nana), Saddy Rebbot (Raoul), André S. Labarthe (Paul), Guylaine Schlumberger (Yvette), Gérard Hoffman, Monique Messine, Peter Kassowitz.

Život prodavačice Nane. Nakon prekida s Paulom, ona svojom zaradom ne uspijeva pokriti životne troškove te je izbacuju iz stana. Odlazi u kino gdje gleda Dreyerovo → Stradanje Ivane Orleanske, potom se upušta u prostituciju, susreće jednog čovjeka koji se u nju zaljubljuje, potom jednog filozofa. Umire od zalutalog metka dok ju je kriminalac Raoul mijenjao za novčanu otkupninu.

Izravni hommage C. Th. Dreyeru predočava junakinjinu sudbinu u 12 tableauxa započevši Montaigneovim citatom: »Sebe posudi drugima, ali daj samo sebi«, kombiniranim sa slikama Nanina lica i profila u sjeni. Već u prvoj sekvenci, kamera ne snima izravno junakinjino lice već ga, njoj s leđa, zahvaća u zrcalu naglašavajući središnji interes filma: istraživanje njezine »slike«, posebice lica, iz različitih perspektiva. Elementi poput junakinjine sličnosti s L. Brooks i identifikacije s Ivanom Orleanskom tek su vrhunci metafilm. samosvijesti djela; pokušaj poistovjećivanja patničke sudbine Ivane Orleanske i Nane ne iscrpljuje se tek u Naninu gledanju Dreyerova filma, nego Godard pročišćenom fotografijom jasnih kontrasta i izmjenom krupnih planova R. Falconetti iz Dreyerova remek-djela i Karine obuzete tugom pokušava uspostaviti jednakost njihovih potraga za fizičkim i duhovnim oslobođenjem. Funkcionirajući i kao zabilježba gesta, izraza i svakodnevnih izvedbi, kao i ekon., društv. i kult. uvjeta Nanine situacije (sadržavajući i elemente soc. filma eseja o prostituciji) te zadržavajući preciznu usredotočenost na nekoliko tematsko-motivskih sklopova (problemi komunikacije, prostitucije, odnosa ljudske volje i reprezentacije), film se odlikuje širokim rasponom audio-vizualnih registara, a uz Karinine krupne planove kao jedinu izrazitiju stilsku konstantu. Upravo u sintezi Naninih pogleda, gesta i suza za odlaska u kino, film postiže i izniman empatični učinak, dok njezina izoliranost unutar okvira očituje Godardovu fragmentaciju film. prostora i tijela glumca (sličnu Dreyerovoj) odražavajući ideju o filmu kao o »golim« licima, tijelima, prostorima i emocijama. Na festivalu u Veneciji film je dobio specijalnu nagradu žirija.

B. Kragić