:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Život O’Haru, galantne žene (Saikaku Ichidai Onna, 1952), Japan, c/b, 148 min, Shintoho, r.: Kenji Mizoguchi, sc.: Yoshikata Yoda, K. Mizoguchi, prema romanu Saikakua Ihare Život žene koja je ljubila ljubav, df.: Yosimi Hirano, glazba: Ichiro Saito, ul.: Kinuyo Tanaka (O’Haru), Tsukie Matsura (Tomo), Ichiro Sugai (Shinzaemon), Toshiro Mifune (Katsunosuke), Toshiaki Konoe (Tokitaka Matsudaira), Hisako Yamane (velikašica Matsudaira), Jukichi Uno (Yakichi Senya), Eitaro Shindo (Kohei Sasaya), Daisuke Kato (Tasaburo Hishiya), Masao Shimizu (Kikuno Koji).

Japan u XVII. st. Pedesetogodišnja prostitutka O’Haru prisjeća se u hramu svoje prošlosti. Kao mlada privlačna djevojka, kći bogata trgovca, bila je dvorska dama u carskoj palači. Nakon što se zaljubila u čovjeka iz niže klase, prognana je iz gl. grada. Ubrzo postaje konkubinom feudalca Matsudaire, koji ju je vratio roditeljima nakon što mu je rodila nasljednika. Otac, pritisnut dugovima, prisili O’Haru da postane gejša u javnoj kući.

Početak posljednjeg razdoblja Mizoguchijeva stvaralaštva, film je umnogome vrhunac redateljevih sklonosti prema prikazu viktimizacije i društv. degradacije žene u represivnomu patrijarhalnomu feudalnom sustavu. Kad prekrši rigidne kodove tog sustava, a nesposobna i nevoljna za kompromise s običajima koji traže potpunu podređenost žene, protagonistica se postupno srozava sve niže na društv. ljestvici da bi završila kao ulična prostitutka, a potom, ostarjevši, kao prosjakinja. Takva pripovjedna struktura filma, a u obliku duge protagonističine retrospekcije, omogućila je Mizoguchiju prikaz različitih društv. ambijenata razdoblja čija je zajednička konstanta junakinjin status nemoćne podređenosti ugl. bešćutnim muškarcima, kakav kratkotrajni trenutci sreće samo naglašavaju. Takav status simbolizira i sekvenca u kojoj se publika zabavlja gledajući predstavu lutke u obliku O’Haru, a izbjegavanje melodramatičnih efekata Mizoguchi potvrđuje karakterističnim distanciranim stilom, oslonjenim na srednje planove, polutotale i totale, s junakinjom često prikazanom kao malom figurom izgubljenom u okolišu koji je okružuje, s leđima okrenutim kameri ili sa skrivenim licem. Završetak filma prikazuje ju kako luta ruralnim okolišem, transcendirajući poniženja i stradanja fatalističkom pomirenošću sa sudbinom što, na planu postupka, očituje vizualno i pripovjedno rafiniran stil kao iskaz svojevrsnog estetskog iskupljenja: odlikuju ga oniričke značajke sekvence junakinjina zamišljaja svojeg mladog ljubavnika, izbalansiranost između različitih epizoda, ali i pojedinih sekvenci unutar epizoda, također i likova i objekata, često simboličkog značenja, unutar kadra, dugi kadrovi zasnovani na fluidnim vožnjama, osmišljene, klasicistički uravnotežene kompozicije kadra koje, zajedno s osvjetljenjem, asociraju na tradic. jap. slikarstvo. Nagrađen Međunar. nagradom na festivalu u Veneciji, film je u anketi časopisa Kinema Jumpo izabran na 9. mjesto najboljih filmova godine.

B. Kragić


ŽIVOT O’HARU, GALANTNE ŽENE, K. Mizoguchi