Chaplin, Charlie

Chaplin, Charlie, brit.-amer. glumac, redatelj, scenarist i producent (London, 1889 – Corsier-sur-Vevey, Švicarska, 1977). Iz obitelji siromašnih zabavljača, od 1897. nastupao u vodvilju, a od 1906. član trupe F. Karnoa s kojom 1912. nastupa u SAD-u. Na poziv M. Sennetta 1914. prelazi na film i iste godine počinje i režirati. Napustivši Sennetta, 1915. prelazi u studio Essanay te u potpunosti definira ikonografski prepoznatljiv (iznošeni frak, polucilindar, štap, brčići) lik skitnice (The Tramp) kojega tumači sve do 1940. stekavši iznimnu svj. popularnost. Od filma Skitnica (1915), prvog u kojeg unosi elemente patosa odn. tragikomedije, snima dramaturški sve koherentnije (kratkometr.) filmove, s povezanijim nizanjem gegova, detaljnijom razradom komičnih situacija i produbljivanjem farsičnih motiva intimizmom i sve naglašenijom soc. kritičnošću: Grof, Pozornik, Zalagaonica (svi 1916), Mirna ulica, Toplice, Pustolov, Useljenik (svi 1917). God. 1917. osniva vlastiti studio, a 1919. suosnivač je tvrtke United Artists. Nakon još nekoliko kratkometr. komedija (Pasji život, O desno rame, oba 1918; Sunčana strana, 1919), režira svoj prvi cjelovečernji film, komercijalno iznimno uspješnu sentimentalnu komediju u kojoj se skitnica brine o napuštenu dječaku – Mališan (1921). Melodrama Parižanka (1923), o provincijalki u Parizu i bez lika skitnice, njegov je prvi komerc. neuspjeh, iako je dokaz red. vještine u uporabi elipse i simbola, dok → Potjerom za zlatom strukturno najpotpunije produbljuje lik skitnice kao i obrasce slapsticka dosegavši ujedno vrhunac popularnosti. U daljnjim djelima, → Cirkus (poseban Oscar) i → Svjetla velegrada, naglašava melodramatične elemente i temeljnu osamljenost protagonista, dok su → Moderna vremena vrhunac njegovih težnji prema soc. satiri i kritici (po dijelu kritike »s lumpenproleterskih stajališta«). Njegov prvi potpuno zv. film (Svjetla velegrada i Moderna vremena sadržavali su tek glazbu, šumove, malo karikiranoga dijaloga, a potonji i jednu pjesmu), → Veliki diktator, politička je parodija, u kojoj posljednji put tumači skitnicu, a uporedo s njim i parodični lik diktatora Hinkela (aluziju na Hitlera). Po izbijanju II. svj. rata aktivno zagovara amer. pomoć SSSR-u, potom je u središtu nekoliko skandala (ljubavne afere, tužba za očinstvo, brak sa znatno mlađom Oonom O’Neill, kćeri dramatičara E. O’Neilla). U SAD-u još režira crnohumornog → Gospodina Verdouxa, u kojemu tumači parodični lik višestrukog ubojice žena, i patetičnu komediju Svjetla pozornice (1952), gdje glumi ostarjela klauna (s aluzijama na vlastite glum. početke u vodvilju). Napadan od dijela javnosti kao komun. simpatizer, 1952. napušta SAD i nastanjuje se u Švicarskoj. U brit. studijima snima još dva filma, protuamer. satiru Kralj u New Yorku (1957), i romantičnu komediju Grofica iz Hong Konga (1967), svoj jedini film u boji (u kojemu se pojavljuje tek kao sitni epizodist u jednoj sceni). God. 1972. nagrađen je posebnim Oscarom za ukupan doprinos filmu, a 1975. dodijeljena mu je viteška titula (Sir). Jedan od najistaknutijih film. autora uopće, podređivao je mizanscenu i vizualnu sastavnicu dinamici zbivanja u prizoru (kao majstor slojevite razrade gega) koja najčešće proizlazi iz njegove glume zasnovane na iznimnim sposobnostima mimike, gestikulacije i akrobatskih pokreta. U tom je smislu i tvorac vjerojatno najpopularnijeg lika u povijesti filma, čije je značajke majstorski dočaravao i razrađivao kroz niz suprotnosti (u razdoblju 1915–40) – između sentimentalnosti i ravnodušnosti, kukavičluka i odvažnosti, sreće i očaja, inherentne plemenitosti i povremenih provala zloće, odn. idealističkih i dijaboličnih poriva što će, na simboličkoj razini, razotkriti u svojim kasnijim filmovima i kada prestane glumiti isti lik (Veliki diktator, Gospodin Verdoux, Svjetla pozornice, Kralj u New Yorku). Očitujući temeljnu zaokupljenost oslikavanjem društv. nedostataka, njegovo je stvaralaštvo ocjenjivano kao »svojevrsna monumentalna soc. parodija« (A. Bazin), film. slika čovjekova otuđenja u industr. društvu i kritika društv. mitova o ekon. boljitku, klasnoj solidarnosti, sveobuhvatnom moralu, a sam je Ch. kao autor nazivan nekonformistom, romantikom, sentimentalnim socijalistom ili anarhistom, predstavnikom lumpenproleterske ideologije i liberalnim humanistom, što svjedoči o širini njegove recepcije. God. 1964. objavio je autobiografiju (Moja autobiografija).

B. Kragić