Crvena pustinja

Crvena pustinja (Il deserto rosso, 1964), Italija/Francuska, boja, 120 min, Film Duemilla/Cinematografica Federiz/Francoriz, r.: Michelangelo Antonioni, sc.: Tonino Guerra, M. Antonioni, df.: Carlo di Palma, glazba: Giovanni Fusco, Vittorio Gelmetti, ul.: Monica Vitti (Giuliana), Richard Harris (Corrado Zeller), Xenia Valderi (Linda), Carlo Chionetti (Ugo), Rita Renoir (Emilia), Giuliano Missirini (operater radioteleskopa), Lili Rheims (njegova žena), Aldo Grotti (Max).

Giuliana se nizom pokušaja obnavljanja ili uspostavljanja smislenih odnosa, supružničkih s Ugom, ljubavničkih s njegovim kolegom Corradom i majčinskih sa svojim sinom, nastoji ponovno uklopiti u društvo. Izvorni razlog njezine neprilagođenosti koji ju je bio naveo i na pokušaj samoubojstva nije, čini se, ni njoj samoj poznat.

Prvi Antonionijev film u koloru za svoj središnji interes i najvažniji element uzima upravo boju, no kako Antonioni smatra da je osnovna odlika boje njezina konstitutivna ovisnost o onome što je okružuje, jer zahvaljujući tome i nastaje, tako problem boje postaje problem prikazivanja uopće: »Ne postoji boja kao takva. To je uvijek odnos. Može se reći da je boja odnos između predmeta i psihol. stanja promatrača.« Boja je samo najizrazitiji primjer ne-esencijalističke prirode značenja, njegove tvorbe iz sklopa suodnosa, dok isto vrijedi i za rakurse, način uporabe fokusa, zvuka, montaže, ali i fokalizacije i simbolizma. U slučaju eksplicitno neurotične Giuliane, relevantnost problema uspostave odnosa s okolinom je očita, no sporedni su likovi također određeni neuspješnim uspostavljanjem međusobnih veza i odnosa osim u sasvim površnom smislu, kako sugerira nelagodno lascivan razgovor u kričavo crvenoj kolibici. U čitavu filmu samo je sekvenca Giulianine fantazije snimljena u prirodnim bojama (premda na lokaciji izabranoj upravo zbog svoje kolorističke iznimnosti), dok je inače izrazito naglašena artificijelnost kolorita, bilo zbog sintetičkih materijala, bilo zbog očite intervencije (sivo voće, bijelo cvijeće). Naglašena uporaba teleobjektiva i zuma rezultira gubitkom dubine, dok kadriranje predmetima oduzima funkcionalna određenja i apstrahira predočeno, pretvarajući prizore primarno u kombinacije odnosa linija i boja. Dok sama boja, osobito zbog dominantnih monokromatskih površina, reducira snimljenu trodimenzionalnost na dvije fotografske dimenzije, međusobni se odnosi boja razvijaju u vremenu, gradeći ritmičke nizove postupnim kolorističkim modulacijama koje odražavaju stanje svijesti protagonistice a istodobno povratnom spregom presudno djeluju na njega. Završni prizor, u kojemu se Giuliana u zelenom kaputu nalazi u oštrom kolorističkom kontrastu spram tvorničkog okruženja, kao i na početku filma, naglašava temeljnu nerazrješivost složene dinamike međuodnosa promatrača i predmeta, boje i predmeta, unutrašnjeg i vanjskog, misli i slike. Film je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji.

T. Brlek