Čovjek koji je ubio Liberty Valancea

Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962), SAD, c/b, 123min, Paramount, r.: John Ford, sc.: James Warner Bellah, Willis Goldbeck, prema priči Dorothy M. Johnson, df.: William H. Clothier, glazba: Cyril J. Mockridge, ul.: John Wayne (Tom Doniphon), James Stewart (Ransom Stoddard), Vera Miles (Hallie), Lee Marvin (Liberty Valance), Edmond O’Brien (Dutton Peabody), Andy Devine (Link Appleyard), Woody Strode (Pompey), Lee Van Cleef, Strother Martin.

Senator Ransom Stoddard stiže sa suprugom Hallie u zabito mjesto na Divljem zapadu, na pogreb Toma Doniphona, čovjeka koji ga je nekoć mnogo zadužio. I naviru sjećanja – kako je nadobudni pravnik Stoddard s Istoka kao mladić stigao u to mjesto u kojemu su se njegovo znanje i čestitost pokazali iluzornima u suprotstavljanju nasilju i bezakonju kakve je provodio okrutni odmetnik Liberty Valance. Pomoć mu je pružao jedino siloviti zapadnjak Doniphon, no ipak je došao trenutak kad se Stoddard našao prepušten sebi samome. Upravo tada je i počela njegova blistava polit. karijera, ali je iza svega ostala mučna tajna.

Pretposljednji vestern J. Forda, nastao pri kraju redateljeve karijere, izrazito je autorski film, ispunjen pesimističnim tonovima i dubokom skepsom, ali i nenarušenim uvjerenjem u svoje temeljne poglede na svijet – značajkama Fordova opusa od → Tragača nadalje. Ujedno je to i izrazito polit. vestern, kritika amer. polit. prakse, kolebanja te sredine između zakona i nasilja, legende i istine, romantičarske nostalgije i suočenja s pov. činjenicama, pa stoga djeluje i kao memento žanru. Takav autorski, posebno i intimistički, pristup naveo je Forda i na za njega ugl. netipičan pristup priči (film s tajnom), a još više i na nov red. pristup: gotovo sav film retrospekcija je jednoga protagonista (Stoddard), a unutar nje nalazi se još jedna retrospekcija (drugog protagonista – Doniphona). Svijest o simboličkom značenju priče i važnosti teze vjerojatno su i razlog što se Ford (posljednji put) odlučio na crno-bijeli film, što ga je u potpunosti lišio totala i pejsaža, približio zbijenosti komornog filma. J. Stewart je sebi svojstven tip tzv. momka iz susjedstva uspješno prilagodio vesternu, J. Wayne je kao okorjeli zapadnjak pionir (temeljno tip tzv. čovjeka od akcije) ostvario sugestivan lik gubitnika, a L. Marvin je kao arhetipski negativac učinio nov skok u sustavu zvijezda. Većina amer. kritičara nije filmu u vrijeme premijere posvetila odgovarajuću pozornost, te je bio nominiran za samo jednog Oscara (Edith Head za crno-bijele kostime). Tek su eur. i amer. autorska kritika uočile njegovu vrijednost; neki su ga proglasili »Građaninom Kaneom« vesterna (motiv »kaktusova pupoljka«), a poslije se film tumačio i kao jedno od ključnih ostvarenja u razgradnji klas. tipa holivudske naracije (jer retrospekcijski otkriva iluzornost događaja ranije prikazanih i predstavljenih kao vjerodostojnih).

A. Peterlić