:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Davies, Terence, brit. redatelj (Liverpool, 1945). Odrastao u katoličkoj radničkoj obitelji, radio kao činovnik. Zainteresiran za dram. umjetnosti, poč. 1970-ih polazi Coventry Drama School, gdje piše scenarij, a potom od Britanskog film. instituta dobiva skroman budžet i režira kratki igr. film Djeca (1976), poslije uvršten u hvaljenu crno-bijelu Trilogiju Terencea Daviesa. Diplomski rad na Nacionalnoj školi za film i televiziju, Madona i dijete (1980), drugi je dio trilogije koju završava filmom Smrt i preobrazba (1983), predstavljajući se kao redatelj ispovjednog, autobiografskog izraza, prustovskog senzibiliteta i modernističkih postupaka. Pričama o trima životnim dobima (djetinjstva, zrelosti i starosti) svojega alter ega Roberta Tuckera, eliptičnom naracijom, minimalističkim stilom i poetičnim, lirskim tonovima, D. evocira vlastiti život, obilježen surovim okruženjem, te unutarnjim konfliktom između homoseksualnih poriva i religioznog grizodušja. U cjelovečernjem prvijencu → Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi nastavlja modelirati osobnu »zgradu sjećanja« prepletanjem slojeva obiteljskog života i odrastanja pod tutorstvom surova oca te neprimjetnim povezivanjem vremenski dislociranih sekvenci – zvukova, glazbe i portreta članova obitelji. U posljednjem djelu iz autobiografskog niza, Dugi dan završava (1992), meditativno evocira usamljenički dječački život proveden uz lokalno kino. Adaptirajući roman J. Kennedyja Toolea Neonska biblija (1995), napušta engl. sredinu i autobiografske motive, ali ostaje vjeran istraživanju destruktivnog potencijala obitelji, subjektivnom doživljaju vremena, skokovitoj (eliptičnoj) naraciji i nostalgično-sentimentalnim tonovima u ambijentu amer. Juga. Reputaciju senzibilna analitičara društv. sredine i sugestivna stilista potvrđuje i kostimiranom romansom Kuća veselja (2000), prema romanu Edith Wharton.

D. Nenadić