Divlje jagode

Divlje jagode (Smultronstället, 1957), Švedska, c/b, 92min, Svensk Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Gunnar Fischer, glazba: Erik Nordgren, ul.: Victor Sjöström (profesor Borg), Bibi Andersson (Sara), Ingrid Thulin (Marianne), Gunnar Björnstrand (Evald), Folke Sundquist (Anders).

Umirovljeni profesor Isak Borg treba primiti počasni doktorat sveučilišta u Lundu. Nakon sna, u kojemu je predosjetio vlastitu smrt, odlučuje krenuti u Lund automobilom (umjesto zrakoplovom, kako je ranije planirao), i to zajedno sa snahom Marianne, inače razdvojenom od njegova sina Evalda. Putem se Borg prisjeća djetinjstva, a Sara, autostopistica koju sreću, podsjeti profesora na njegovu prvu ljubav. Borg poslije ponovno sanja, a nakon što primi doktorat, pokušava pomiriti sina i snahu.

Djelo kojim je Bergman u potpunosti potvrdio status majstora psihol. filma, zasnovano je na motivu putovanja protagonista do samospoznaje, a kroz suočavanje s prošlošću. Motiv je konkretiziran stvarnim protagonistovim putovanjem, čija dinamika nadopunjuje i uokviruje slijed njegovih snova i sanjarenja. U tom smislu djelo je i vrhunski primjer oniričkog filma, a simbolika snova prisiljava junaka na suočenje s vlastitom samoživošću, netolerantnošću i emocionalnom prazninom. Prvi san u kojem Borg vidi sebe u mrtvačkom kovčegu (navodno ekranizacija sna samoga Bergmana) uspoređivan je sa sličnim prizorom u Zločinu i kazni, a uobličen je ekspresionističkim tonovima (neuobičajeni rakursi, kosi kadrovi) te simbolizira osjećaj krivnje i neminovnost smrti. Borgovo sanjarenje o prvoj ljubavi smješteno je pak u pastoralni ugođaj te obilježeno ugođajem nostalgije i melankolije uvjetujući Borgov osjećaj gubitka. Treći san do vrhunca dovodi iskaz protagonistova očaja što naglašava izmjena mekog fokusa i oštrih svjetlosnih kontrasta te izražena uporaba simbola (ogledala, nerazumljive riječi), dok je posljednja scena sna ponovno ambijentirana u idilični ljetni ugođaj afirmirajući pomirenje i protagonistovo smirenje. Očitujući utjecaj Strindbergovih drama Mrtvački ples i Put za Damask, kao i veze s opusom šved. pjesnika C. J. L. Almqvista, Bergman u filmu majstorski orkestrira izmjene događaja na putu i različitih snova, razvijajući središnji motiv kroz niz kontroliranih varijacija i harmonično povezanih kontrasta i paralela, dok optimistički završetak odudara od kasnijih redateljevih ostvarenja. Film je u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom a V. Sjöström je osvojio posebnu nagradu kritike.

B. Kragić