Diži zavjesu

Diži zavjesu (The Band Wagon, 1953), SAD, boja, 111min, MGM, r.: Vincente Minnelli, sc.: Betty Comden, Adolph Green, df.: Harry Jackson, glazba: Adolph Deutsch, Howard Dietz, Albert Schwartz, sgf.: Cedric Gibbons, Preston Ames, Oliver Smith, koreografija: Michael Kidd, ul.: Fred Astaire (Tony Hunter), Cyd Charisse (Gaby Gerard), Jack Buchanan (Jerry Cordoba), Nanette Fabray (Lily Marton), Oscar Levant (Lester Marton).

Tony Hunter, zvijezda holivudskoga klas. mjuzikla, postariji i »demodiran«, vraća se na mjesto početka karijere – Broadway. Dolazi na poziv svojih prijatelja Martonovih, koji mu osiguravaju povratak – nastup u glazb. adaptaciji Goetheova Fausta, projektu uspješnog inovatora, pretencioznog uglazbitelja klas. knjiž. djela, Jerryja Cordobe. Projekt je Hunteru krajnje sumnjiv jer je on zastupnik mjuzikalskoga zabavljačkog stila, a zbunjuje ga i njegova partnerica, privlačna balerina Gaby.

Vrhunsko djelo amer. film. mjuzikla, slobodna je adaptacija kaz. mjuzikla H. Dieza i S. Kaufmana iz 1931. Film ima polazište u sižejnom stereotipu žanra (pripremanje predstave, težnja za uspjehom), koji je Minnelli briljantno razgradio i nadogradio. Maštoviti i virtuozno izvedeni glazb. brojevi ilustracija su stanja likova (posebice protagonistove osamljenosti) i pridonose razvoju radnje, melodramski elementi dani su prigušeno, a komički s ironijskim i parodijskim naglascima. Glazb. brojevi presjek su onodobnog repertoara pa film ima i odlike tzv. antologijskog mjuzikla – izmjenjuju se country, klas. balet, stil engl. vodvilja, step, džez, prizori iz »sofisticiranog«, novovremenog mjuzikla (adaptacije Kralja Edipa i Fausta), maštovito koreografirane i inventivno vizualizirane izvedbe u realnim i kaz. ambijentima. Točku »Girl Hunt Mistery«, parodiju brutalnih krim. romana M. Spillanea, neki proučavatelji smatraju najuspjelijom u povijesti mjuzikla, dok je završna točka (»That’s Entertainment«) poslužila za naslov serije antologijskih mjuzikala. Među najčešće spominjanim filmovima u povijesti žanra, privukao je posebnu pozornost kritičara psihoanalitičke (lacanovske) provenijencije, koji lik i izvedbu F. Astairea tumače kao izraz kompleksa kastracije. Franc. kritika 1950-ih smatra ga najboljim mjuziklom uopće.

A. Peterlić