:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Djeca raja (Les Enfants du paradis, 1944), Francuska, c/b, 186min, Pathé Cinéma, r.: Marcel Carné, sc.: Jacques Prévert, df.: Roger Hubert, glazba: Joseph Kosma, Maurice Thiriet, sgf.: Alexandre Trauner, Léon Barsacq, Raymond Gabutti, ul.: Pierre Brasseur (Frédérick Lemaître), Arletty (Garance), Jean-Louis Barrault (Baptiste), María Casarčs (Nathalie), Marcel Herrand (Pierre Lacenaire), Pierre Renoir (Jéricho), Louis Salou (Edouard de Montray), Jane Marken (Hermine), Gaston Modot.

Pariz, pol. XIX. st. Iako zaljubljen u kurtizanu Garance, pantomimičar Baptiste oženi se krhkom Nathalie. Garance pak napušta anarhista Lacenairea, upušta se u ljubavnu pustolovinu s bulevarskim glumcem Frédérickom te naposlijetku postaje ljubavnica grofa Montraya, ali ostaje zaljubljena u Baptistea. Nakon nekoliko godina Baptiste i Frédérick postaju poznati glumci. Ljubomorni Lacenaire ubija Montraya, a Garance i Baptiste odlučuju ostvariti svoju ljubav, ali ih rastavlja Nathalie. Garance odlazi, dok je Baptiste traži u karnevalskoj povorci.

Reprezentativan primjer tendencije evokacije nacionalne kult. prošlosti, karakteristične za franc. film uopće, a posebice za 1940-e. Carné i Prévert su zasnovali radnju na velikom broju likova (često u sentimentalno-ljubavnim odnosima) i obrata unutar okvira romantičarskoga Pariza, koji je raskošno i pomno rekonstruiran (brojne kult., društv. i polit. reference, npr. na bulevarska kazališta, tzv. Bulevar zločina, gradski proletarijat), iako ponešto rastegnuto i pretenciozno. Ključna se narativna linija odnosi na motiv neostvarive ljubavi (karakteristične za Carnéovu i Prévertovu suradnju) prikazane na pozadini svijeta spektakla, što redatelju omogućuje panoramu različitih glum. stilova u franc. kazalištu (koja odgovora raznovrsnim kreacijama gl. glumaca). Naglašeno literarizirani dijalozi, ugođaj razdoblja i elementi fabularne konstrukcije očituju nadahnuće romanima Jadnici V. Hugoa, Misterije Pariza E. Suea i Sjaj i bijeda kurtizana H. de Balzaca te čine film parabolom o odnosu kazališta (umjetnosti) i života, odn. iluzije i zbilje (što kulminira završnom scenom karnevala). Veza s ranijim Carnéovim i Prévertovim filmovima razvidna je također u fatalizmu i vizualnoj metaforičnosti (lik skitnice kao simbola sudbine); od njih se film odmiče naglaskom na prikazu puka uklapajući se time u tradiciju populističkoga filma (naslov se zapravo odnosi na kaz. publiku s galerije). Film je, zbog tadašnjih uredbi o trajanju filmova, prikazivan u dva dijela (Bulevar zločina i Bijeli čovjek).

B. Kragić


DJECA RAJA, M. Carné