Dnevnik seoskog župnika

Dnevnik seoskog župnika (Le Journal d’un curé de campagne, 1951), Francuska, c/b, 120min, Union Générale Cinématographique, r. i sc.: Robert Bresson, prema romanu Georgesa Bernanosa, df.: Léonce-Henry Burel, glazba: Jean-Jacques Grünewald, ul.: Claude Laydu (župnik), Marie-Monique Arkell (vojvotkinja), André Guibert (župnik iz Torcyja), Jean Riveyre (vojvoda), Nicole Ladmiral (Chantal).

Mladi svećenik stiže u zaostalu župu Ambricourt, gdje ga dočekuje nepovjerenje siromašnih i deziluzioniranih seljana, i jedino ga ohrabruje stariji župnik iz Torcyja. No, mladi se župnik ne da pokolebati, želi u pastvu vratiti duh vjere i ufanja, a pokušava unijeti sklad u obitelj iz obližnjeg dvorca: vojvoda ljubuje s kćerinom guvernantom, vojvotkinja ne može prežaliti sina koji je umro kao dijete, kći Chantal na rubu je psih. sloma. I on pomaže vojvotkinji da vrati izgubljenu vjeru, no ona umire iste noći, zbog čega ga i okrivljuju. Pogoršavaju se njegove želučane tegobe te odlazi liječniku u Lille, gdje saznaje fatalnu dijagnozu.

Bresson je težio vjernosti knjiž. predlošku i u tom smislu film se smatra uzornim: količina dijaloga je smanjena, a preuzeti nisu mijenjani, dok su od likova isključeni tek najsporedniji. Izrazio je i duh dnevnika: unutarnjim monologom župnika, pokazivanjem ruke koja piše, a kadikad i pisanog teksta, uspješno opovrgavši u praksi inače često dokazane tvrdnje o nepotrebnosti i tautološkom karakteru poklapanja zvučnog i slikovnog. Pisanim je tekstom, naime, podsjetio na sam literarni predložak i oporost činjenica župnikova života, glasom je sugestivno približio njegovu intimu, a jednim i drugim njegovu predanost pozivu, usamljenost i patnju kao i jednoličnost njegova života što sve podupiru i fragmentarnost radnje, scenografska jednostavnost, »siva« fotografija eksterijera pa i brojna pretapanja. Bez bogatijeg zapleta, realističan u prikazu pretežito svakidašnjih događanja, cjelinom koju obilježava individualni autorski pristup, film djeluje i kao preteča modernizma. Također, distingvira ga novi film. psihologizam, poniranje u psih. život lika lišeno standardiziranih i stereotipnih mimičkih i gestualnih znakova što nadomješta kadriranjem, osvjetljenjem, kontekstualnim indikatorima, a posebice pomnim izborom odgovarajućega glumca za protagonista (neprofesionalac C. Laydu odabran je između stotinjak kandidata – ateisti su bili isključeni). Smatra se, uz Rosselinijev film → Franjo, božji lakrdijaš, djelom koje najsnažnije izražava duh kršćanstva, a to postiže prikazom župnika, osobe koja ne može pretendirati na savršenost, ali koja se ipak potpuno posvetila duhovnom preobražavanju bližnjih. Apoteoza tih težnji, u toj diskretnoj alegoriji na Kristov život, u znamenitom je finalu, u jednoipolminutnom kadru križa koji nestaje zajedno s junakovim životom, ali sugerira da smrt nije tek njegovo oslobođenje od patnji. Takva tema i ideja, a u skladu s režijom, naveli su franc. kritičare da Bressonov stil počnu nazivati asketskim, a neki (P. Schrader), poput Dreyerova i Ozuova, transcendentnim. Film je posebno oduševio zastupnike tzv. politike autora, i stoga jer se pojavio kao produkcijski model filma realiziranog skromnijim financ. sredstvima, a dobio je i uglednu godišnju nagradu »Louis Delluc« kao najuspjeliji franc. film godine.

A. Peterlić