Doktor Mabuse kockar

Doktor Mabuse kockar (Dr. Mabuse der Spieler, 1922; I. dio: Veliki kockar, slika vremena/Der grosse Spieler, ein Bild der Zeit, II. dio: Pakao, igra o ljudima našeg vremena/Inferno, ein Spiel von Menschen unserer Zeit), Njemačka, c/b, 195min (restaurirana verzija 297 min), Ullstein-Uco Film/UFA, r.: Fritz Lang, sc.: F. Lang i Thea von Harbou, prema romanu N. Jacquesa, df.: Carl Hoffman, sgf.: Carl Stahl Urach, Otto Hunte, Erich Kettelhut, Karl Vollbrecht, ul.: Rudolf Klein-Rogge (dr. Mabuse), Aud Egede Nissen (Carozza), Gertrude Welcker (grofica Told), Alfred Abel (grof Told), Bernhard Goetzke (državni tužitelj von Wenck), Paul Richter (Edgar Hull).

Dr. Mabuse, majstor hipnoze i prerušavanja, na čelu je zločinačke organizacije. Manipuliranjem cijenom dionica i dokonim bogatašima, Mabuse se obogaćuje, a državni tužitelj von Wenck odlučan ga je zaustaviti.

U Doktoru Mabuseu kockaru F. Lang prvi put postavlja svoj čest motiv moćnog (ali ne i svemoćnog) zločinačkog uma, utjelovljenog u iznimnom pojedincu. Upravo činjenica što nije svemoćan, pa i sam postaje žrtvom vlastitih spletki (završava u ludnici), odn. nečeg većeg od njega samog, bile to nedokučive metafizičke sile, bilo samo društvo koje ga okružuje (po mnogim tumačenjima film je kritika društva koje je omogućilo takva zlikovca), čini Mabusea likom kojeg je moguće sagledati i u tradiciji romantičarskih junaka, to više jer se, vođen pustolovnim duhom, nerijetko sam izlaže rizicima i izravno ogleda s protivnicima. Znakovita je njegova izjava: »Jedna stvar nikad ne prestaje biti zanimljiva – igra, manipuliranje ljudima« koja ga definira kao karizmatičnog manipulatora čiji cilj nije uspostava sređena autokratskog poretka, nego vječna (anarhoidna) subverzija, što čini manje uvjerljivima tumačenja, uključujući i Langovo, o Mabuseu kao anticipaciji Hitlera i nacista (iako se ugl. odnose na kasniji film – Testament doktora Mabusea, 1933). Pretežno dugi i spori kadrovi pomažu tvorbi hladnoga racionalnog ugođaja, mjestimična uporaba optičkih efekata (dvostruke i višestruke ekspozicije, ispisivanje riječi po ekranu, irisi) sugestivno ilustrira psih. stanja likova, ekspresionistička scenografija dočarava začudnost, a povremene reference na duh vremena (npr. grofičino pitanje Mabuseu što misli o ekspresionizmu) svjedoče i o metatekstualnoj samosvijesti. Psihol. triler s pustolovnim elementima, film je, kao i neka druga Langova djela, znatno utjecao na žanr, napose na A. Hitchcocka, koji u prvoj verziji Čovjeka koji je suviše znao (1934) citira sekvencu opsade Mabuseove kuće, te na koncepciju moćnog negativca iz serijala o J. Bondu.

D. Radić