dokumentarni film

dokumentarni film, film. rod kojega obilježava težnja da se filmom svjedoči o perceptivno zatečenim zbivanjima koristeći se snim., slikovnim i zvučnim mogućnostima filma. Za razliku od igr. filma, dok. film pretendira prikazivati zbiljska zbivanja, ona koja su se doista dogodila, pa je pitanje istinitosti često isticano kao važan element njegova doživljavanja i procjenjivanja. Prvi snimljeni filmovi bili su dok. filmovi (Lumierčovi snimatelji snimali su zatečene prizore na ulici). R. Flaherty svojim je etnografskim filmovima 1920-ih uveo načela narativnog strukturiranja dok. filma (tzv. narativni dok. film) i istinoljubive rekonstrukcije tipičnih stvarnih situacija (tzv. rekonstruktivni dok. film). Avangardni autori (L. Buñuel, J. Epstein, W. Ruttman, Dz. Vertov, J. Vigo) shvaćali su dok. film kao iskaz svojega (poetskog) osjećaja stvarnosti (tzv. simfonijski dok. film, poetski dok. film), a težnja da se zbivanje zatječe u njegovu jedinstvenu, neponovljivu tijeku potaknula je pokrete filma istine (anketnog, ispovjednog filma, npr. J. Rouch), direktnog filma (F. Wiseman), odn. tehniku skrivene kamere (osobito popularne na televiziji). Televizija, osobito od 1960-ih, preuzima vodstvo u snimanju i prikazivanju dok. filmova, iako su uvođenje videosnimanja i distribucije 1980-ih i digitalna evolucija od 1990-ih, pogodovali umnožavanju neovisnih dok. produkcija.

H. Turković