Dovženko, Aleksandr Petrovič

traži dalje ...

Dovženko, Aleksandr Petrovič, sovj. redatelj i scenarist ukr. podrijetla (Sosnjica, 1894 – Moskva, 1956). Iz seljačke obitelji, radio kao učitelj, studirao na Trgovačkom institutu, sudjelovao u građ. ratu (kao boljševik), 1920–21. drž. povjerenik (za nastavu i kazalište), 1921–23. u diplomatskoj službi (Varšava, Berlin, München), 1923–26. novinski ilustrator i karikaturist. Režira od 1926., isprva kratkometr. komedije (u duhu slapsticka) Reformator Vasja i Plod ljubavi (oba 1926) i srednjometr. špijunski film Torba diplomatskoga kurira (1927). U svojim prvim trima cjelovečernjim filmovima: → Zvenigora, koja strukturom paralelnih radnji podsjeća na → Netrpeljivost, u → Arsenalu i u svojem remek-djelu, → Zemlji (na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958. izabrana na 10. mjesto liste najboljih filmova svih vremena), u potpunosti oblikuje i razvija ključne estetske i tematske značajke svojeg opusa. To su spoj epičnosti cjeline i lirizma pojedinih kadrova i sekvenci, sklonost prema vizualnoj metaforici, narativnoj eliptičnosti, paralelnim radnjama i vremenski složenoj asocijativnoj montaži, izmjena pažljivo komponiranih statičnih i razrađeno koreografiranih dinamičnih kadrova, zaokupljenost odnosom čovjeka i zemlje (naglašeni pastoralni elementi), romantiziranje revoluc. etosa, uokvirivanje suvr. fabula motivima iz ukr. pučke predaje te, u cjelini, strukturna napetost nac. sadržaja i tradic. motiva proizašlih iz osjećaja ukr. identiteta s avangardističkim stilskim tendencijama odn. prikazom dinamičnih društv. preobrazbi kao slika transnacionalne sovj. komun. ideologije. Kad je 1930. ukinuta autonomija Kijevskog film. studija (u kojemu je dotad snimao), prisiljen je uklopiti se u dominantne obrasce sovj. kinematografije (sam je bio optužen za »formalizam« i »nacionalizam«). Ipak, u prvomu zv. filmu Ivanu (1932), o izgradnji hidrocentrale na Dnjipru, polit. i ekon. (propagandni) okvir rabi tek kao pozadinu oslikavanja dramskih sukoba likova, zadržava sklonost prema eliptičnoj naraciji te efektno razrađuje kontrapunkt slike i zvuka. Usprkos polit. pritiscima (razdoblje vrhunca staljinizma), i daljnja dva filma, Aerograd (1935), pustolovno-krim. film s radnjom u sibirskim tajgama, te Ščors (1939), biografski film o ukr. revolucionaru, odlikuju se iznimnom vizualnom dojmljivošću (posebice dugi dinamični kadrovi šuma u prvome) i povremenim autorefleksivnim trenucima, poput obraćanja likova kameri. Za II. svj. rata režira dok. filmove Bitka za našu sovjetsku Ukrajinu (1943) i Pobjeda u zapadnoj Ukrajini (1945), potom svoj posljednji film Mičurin (1949), biografiju ukr. biologa, u kojemu je također uspio, u okvirima konvencionalnog panagerika sovj. sustavu, iskazati osjećaj za pastoralni ugođaj u nekoliko slikovitih sekvenci u koloru. Umro je uoči snimanja filma Poema o moru (1958), koji je realizirala njegova supruga i suradnica, redateljica Julija I. Solnceva (1901–1989). Ona je potom, prema njegovim scenarijima, snimila filmove Povijest plamenih godina (1961), Začarana Desna (1965), Nezaboravno (1967) i Zlatna vrata (1969), kojima je nastojala dočarati ugođaj i duh Dovženkovih filmova. Pisao je i pripovijetke koje se odlikuju poetskim simbolizmom te film.-teorijske eseje.

B. Kragić

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Dovženko, Aleksandr Petrovič. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/379>.