:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Anđeo uništenja (El Ángel extreminador, 1962), Meksiko, c/b, 95 min, pr.: Gustavo Alatriste, r.: Luis Buñuel, sc.: L. Buñuel, Luis Alcoriza prema Buñuelovoj drami, df.: Gabriel Figueroa, glazba: Raúl Larista i Antonio Scarlatti, sgf.: Jesus Bracho, ul.: Silvia Pinal (Leticia La Valkiria), Enrique Rambal (Nobile), Augusto Benedico (doktor), Jacqueline Andere (Alicia de Roc), Luis Beristáin (Cristián), José Baviera (Leandro).

Nakon posjeta operi, Nobile poziva goste iz visokoga društva u svoju raskošnu kuću, ali poslije večere oni utvrde da ne mogu napustiti glazb. salon. U njemu ostaju izolirani danima u društvu neočekivano pristiglih ovaca. Iznenada uspijevaju otići i dolaze u crkvu kako bi misom popratili oslobođenje. Po završetku mise nitko, međutim, ne može napustiti crkvu, u koju ulaze ovce.

Pošavši od metaforičkoga viđenja buržoazije kao ovaca, Buñuel je realizirao film načelom ponavljanja. Sveukupno ih ima oko 20: gosti dvaput ulaze u sobu, ljudi se međusobno upoznaju po tri puta, večer završava kako je i počela – uz klavirsku glazb. pratnju, likovi ne mogu napustiti sobu, potom ni crkvu, a jedan lik definira sadržaj filma izjavom: »U svakodnevnom životu svaki dan se ponavljamo«. Karakterističnim jednostavnim stilom, ugl. uporabom srednjih planova i uz minimum očitih red. postupaka i pomaka kamere (jasna fotografija G. Figueroe), Buñuel satirizira rituale građanskoga visokoga društva (ironične replike i nepovezani dijalozi) istodobno ga analizirajući kroz prizmu iracionalnoga. Redatelj je film opisao kao metaforu i uznemirujuću refleksiju o životu modernoga čovjeka, odn. svjedočanstvo o njegovim temeljnim opsesijama. Stoga sadržaj filma izmiče logičkomu objašnjenju, a nadrealistička je sastavnica prvi put u Buñuelovu opusu potpuno prožeta s fabulom.

B. Kragić