:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Drage zvijezde Velikog medvjeda (Vaghe stelle dell’Orsa, 1965), Italija, c/b, 100min, Vides, r.: Luchino Visconti, sc.: Suso Cecchi d’Amico, Enrico Medioli, L. Visconti, df.: Armano Nannuzzi, glazba: César Franck, ul.: Claudia Cardinale (Sandra), Jean Sorel (Gianni), Michael Craig (Andrew), Renzo Ricci (Antonio Gilardini), Marie Bell (majka), Amalia Troiani (Fosca), Fred Williams (Pietro Fornari).

Sandra i njezin suprug, Amerikanac Andrew, dolaze u njezinu roditeljsku vilu u Toskanu da bi prisustvovali proglašenju vrta memorijalnim parkom u čast Sandrina oca, stradalog u Auschwitzu. Sandrina majka, za koju ona sumnja da je zajedno sa svojim tadašnjim ljubavnikom, a kasnijim suprugom Gilardinijem, predala njezina oca nacistima, nalazi se u sanatoriju. Sandrin brat Gianni treba pak objaviti knjigu Drage zvijezde Velikog medvjeda, temeljenu na sjećanjima iz djetinjstva, što Sandru čini osobito nervoznom, a zbog incestuoznih implikacija njezina odnosa s bratom.

U odnosu na ranije Viscontijeve filmove, prošlost je nejasnija i podložna različitim interpretacijama, obitelj autodestruktivnija, a reference na umj. djela i motive iz kult. baštine naglašenije i samosvjesnije. Film je uvelike strukturiran oko glazb., knjiž., lik., pa i geografskih metafora (na potonje upućuje ambijentiranje radnje u Volterru, gradiću na mjestu etrurskoga grada); glazb. partitura – kasnoromantično djelo Preludij, koral i fuga C. Francka podcrtava i naglašava Sandrinu sve veću zaokupljenost (bolnim) sjećanjima te odražava njezino mentalno stanje na rubu psih. rastrojenosti, dok je Leopardijeva pjesma (iz zbirke Sjećanja), po čijem je prvom stihu naslovljen film, povezana s likom Giannija simbolizirajući njegovu želju za zadržavanjem u prošlosti. Bijeg od fiz. realnosti u nesvjesno i primordijalno naglašava i fotografija izrazitih crno-bijelih kontrasta i naglašenih sjena kao vizualizacija pritiska prošlosti (u susretima brata i sestre) pa se u tom smislu film kreće od tame ka svjetlosti, od življenja u prošlosti do rezolutnog odbijanja sjećanja. Iako mnogobrojne (često nejasne) kult. reference (na Sofokla, M. Prousta, Th. Manna, G. D’Annunzija, T. Williamsa, E. O’Neilla) upućuju na potisnute frustracije, patološke odnose (motiv mogućeg incesta) i nesposobnost suočavanja s prošlošću, njihova količina pokazuje značenje semantičke mreže koju razvijaju, što je naglašeno varijacijama dram. intenziteta i osvjetljenja, iskaza i percepcije, pojavljivanja i nestajanja. Film je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji.

B. Kragić