Duljina valova

Duljina valova (Wavelength, 1967), SAD, boja, 45min, r. i sc.: Michael Snow, ul.: Hollis Frampton, Amy Taubin.

Jedno od ključnih djela amer. eksp. filma, osobito njegova strukturalnog odvojka, sastoji se od 45-minutnog isprekidanog zuma prema naprijed kroz njujorško potkrovlje – počinje sa širokim planom, a završava na fotografiji oceanskih valova obješenoj na zid. Zumiranje kroz prostor prate promjene ekspozicije, boje i svjetla, bljeskovi, treperenja i slični postupci, pridonoseći dojmu improvizacije unutar stroge strukture određene temeljnim postupkom, slično improvizaciji u jazzu. Reducirajući vizualno polje, odn. trodimenzionalni prostor, na dvodimenzionalnu sliku, Snow analogno strukturira auditivno polje pojačavanjem sinusnog vala, čija se duljina prema kraju filma postupno skraćuje. Usredotočen na artikulaciju vizualno-zvučnoga kontrapunkta, redatelj intencionalno marginalizira narativne elemente filma (radnja s četirima međusobno povezanim igranim epizodama i trima likovima), usmjeravajući gledatelja na percepciju prostora redefiniranog samom kinematografskom napravom, odn. potencijalima medija. Kao antologijsko djelo eksp. filma, u koje je Snow uključio svoje lik. radove, film se tumači višeznačno: kao istraživanje na području film. naracije, kao ontologija film. vremena i prostora, kao prikaz transcendencije, a često i kao »metafora svijesti«. Dobitnik je gl. nagrade na Međunar. festivalu eksp. filma u Knokke-Le Zouteu 1968.

D. Nenadić