Dvadeseto stoljeće

traži dalje ...

Dvadeseto stoljeće (Novecento, 1976), Italija/Francuska/Belgija, boja, 320min, (245 min), PEA/Les Artistes Associés/Artémis, r.: Bernardo Bertolucci, sc.: B. Bertolucci, Giuseppe Bertolucci i Franco Arcalli, df.: Vittorio Storaro, glazba: Ennio Morricone, sgf.: Ezio Frigerio, kgf: Gitt Magrini, ul.: Burt Lancaster (Alfredo Berlinghieri), Robert De Niro (Alfredo Berlinghieri, njegov unuk), Gérard Depardieu (Olmo Dalcò), Dominique Sanda (Ada Fiastri Paulhan), Donald Sutherland (Attila), Stefania Sandrelli (Anita Foschi), Laura Betti (Regina), Sterling Hayden (Leo Dalcò), Romolo Valli (Giovanni Berlinghieri), Francesca Bertini (Desolata), Stefania Cassini (Neve), Alida Valli (gđa Pioppi).

Prizori zbivanja na dan oslobođenja Italije, 21. IV. 1945., uokviruju ključna zbivanja tal. povijesti XX. st. Nositelji suprotstavljenih klasnih strujanja dva su, inače, prijatelja, veleposjednik Alfredo Berlinghieri i radnik na njegovu imanju Olmo Dalcò, obojica rođena na dan Verdijeve smrti 1901. U epilogu su prikazani kao starci, još uvijek združeni u sukobu.

Film je strukturiran dijalektikom dvaju modela zapleta koji odgovaraju dvama shvaćanjima teleologije pov. odnosa. Fabularni događaji naglašavaju moć buržoazije koja svojim djelovanjem pokreće zaplet, dok su seljaci trpni element. Istodobno sustav pripovjednih vremena – prekodiranjem izdvojenih događaja u cirkularne oblike – naglašava neumitnost konačnog iscrpljivanja pov. razvoja. Odnos fokalizacije i pripovjednoga glasa ponavlja tu disparatnost: zbivanja su prikazana iz buržoaske vizure, iako je vrijednosni sustav pripovjednih instanci sklon seljaštvu. Konstrukcija likova dodatno pojačava opreku: Olmo je, kao i seljaci u cjelini, prikazan generički i idealizirano, dok je Alfredo, kao i drugi pripadnici njegove klase, psihološki složeniji i individualiziraniji; protok vremena za seljake znači jednostavnu generacijsku zamjenu (Olmovu ženu Anitu zamjenjuje njezina kći Anita), buržoazija propada, moralno i fizički, iz naraštaja u naraštaj (Alfredov djed prikazan je već na početku kao starac). Dok na razini fabule prikazana zbivanja slijede kronološki i kauzalni tijek, značenje tih zbivanja presudno je određeno strukturama u koje su uklopljeni: iz perspektive seljaštva to je neiscrpivo ponavljanje prirodnih ciklusa, iz perspektive buržoazije trošenje u lineranom protoku vremena. Karakteristična Bertoluccijeva i Storarova vizualna poetika, utemeljena na virtuoznim vožnjama i izbjegavanju reza, pri čemu se čak i protok vremena unutar istoga kadra prikazuje panoramskom vožnjom, u ključnim prizorima ubojstva i vjenčanja dodatno ističe upotrebu paralelne montaže, kojom se predočena zbivanja povezuju u dijalektički odnos. Dijalektika narativne strukture i simboličkih obrazaca prema Bertolucciju upućuje na značenje ispripovijedanoga: »Taj dan, 25. travnja 1945., uključuje čitavo stoljeće, taj utopijski dan sadrži stoljeće, premise toga dana su u prošlosti, ali on sadrži i budućnost.«

T. Brlek

 

ilustracija
DVADESETO STOLJEĆE, B. Bertolucci (Robert De Niro)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Dvadeseto stoljeće. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/402>.