:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Effi Briest (Fontane Effi Briest, 1974), SR Njemačka, c/b, 140min, Tango Film, r. i sc.: Reiner Werner Fassbinder, prema romanu Th. Fontanea, df.: Dietrich Lohmann, Jürgen Jürges, glazba: Camille Saint-Saëns, ul.: Hanna Schygulla (Effi Briest), Wolfgang Schenck (barun Geert von Instetten), Karlheinz Böhm (Wüllersdorf), Ulli Lommel (major Crampas), Ursula Strätz (Roswitha), Irm Hermann (Johanna), Lilo Pempeit (Louise von Briest, Effina majka), Herbert Steinmetz (gospodin Briest, Effin otac).

Njemačka potkraj XIX. st. 17-godišnja Effi udaje se za 20 godina starijega drž. službenika, baruna von Instettena, i odlazi s njim u provinciju. Usamljena u braku bez ljubavi, upusti se u aferu s majorom Crampasom. Instetten dobiva unapređenje pa se obitelj seli u Berlin, a mnogo godina poslije barun dozna za aferu.

Adaptirajući Fontaneov roman, Fassbinder je posegnuo za neuobičajenim postupkom. Koristeći se izvanprizornom naracijom koja gledatelju opisuje i tumači zbivanja (pa se dominantni vizualni sloj filma doima kao ilustracija verbalne naracije) te inzistirajući na narativnoj eliptičnosti i suzdržanim glum. izvedbama, oblikovao je posve distanciran ugođaj, onemogućivši gledateljima izravan emocionalni angažman. Svojevrstan deziluzionistički učinak takva autorskog pristupa i inzistiranje na racionalnom, a ne emocionalnom pristupu, i na sagledavanju izložene problematike neke je kritičare naveo na usporedbu s Brechtom. Ponavljajući stilski iskaz iz → Gorkih suza Petre von Kant, Fassbinder je majstorski širio prostor kadra sustavnim korištenjem odrazâ u ogledalu koji istodobno pojačavaju ugođaj distanciranosti. Sustav (patrijarhalne) represije »strategijom distance« izložen je ogoljenoj racionalnoj percepciji, koja možda još dojmljivijim čini završno Effino podčinjavanje vladajućim normama, demonstrirajući autorovu skeptičnost prema mogućnosti izdizanja jedinke iznad pravila društva u kojemu se formirala.

D. Radić