Egzorcist (The Exorcist, 1973), SAD, boja, 122min (red. verzija 132 min), Hoya Production/Warner, r.: William Friedkin, sc.: William Peter Blatty, prema vlastitom istoimenom romanu, df.: Owen Roizman, Billy Williams, glazba: Jack Nitzsche, ul.: Ellen Burstyn (Chris MacNeil), Linda Blair (Regan), Max von Sydow (otac Merrin), Jason Miller (otac Karras), Lee J. Cobb (poručnik Kinderman).

Holivudska glumica Chris MacNeil suočena je s vrlo čudnim ponašanjem svoje 12-godišnje kćeri Regan. Uvidjevši uzaludnost medicinskog tretmana, obraća se za pomoć Kat. crkvi. Otac Karras pomišlja da je djevojčicu opsjeo vrag te ga on i iskusni egzorcist, otac Merrin, pokušavaju istjerati.

Nastavljajući se na → Rosemarynu bebu R. Polanskog, Egzorcist vampira klas. horora odn. psihopata modernoga pretvara u samog đavla, a radnju smješta u suvr. urbanu svakodnevicu. Dok je u Rosemarynoj bebi mlada žena rodila đavla, ovdje, podjednako provokativno, on opsjeda djevojčicu na početku puberteta i zapravo je seksualno inicira. Iz takve perspektive čin egzorcizma zapravo je istjerivanje »seksualnog zla« pa je feministička kritika u njemu vidjela »kastriranje«, odn. nepristajanje patrijarhalnog poretka, koji reprezentira Kat. crkva, na ženski seksualni užitak. Istodobno, film suočava gledatelja s intenzivnošću pubertetske seksualnosti na dotad, a i poslije, neviđen način, podrivajući vladajuće seksualne stereotipe. Režiran kombinacijom suptilne ugođajnosti i »strategije šoka«, E. je dojmljivo ostvarenje različitih interpretacijskih mogućnosti kojima premašuje žanrovske granice. Nominiran za deset Oscara (i za najbolji film i režiju), osvojio je one za scenarij prema predlošku i zvuk (Robert Knudson, Christopher Newman). Red. verzija (2000) se od izvorne razlikuje nekim pridodanim prizorima te prerađenim zvučnim zapisom.

D. Radić