Evanđelje po Mateju

Evanđelje po Mateju (Il vangelo secondo Matteo, 1964), Italija/Francuska, c/b, 142min, Arco Film/Lux, r.: Pier Paolo Pasolini, sc.: P. P. Pasolini prema Evanđelju po Mateju, df.: Tonino Delli Colli, glazba: J. S. Bach, W. A. Mozart, S. Prokofjev, A. Webern, crnačka duhovna glazba, Missa Luba, ruske revolucionarne pjesme (aranžman C. Rustichelli i L. E. Bacalov), ul.: Enrique Irazoqui (Isus Krist), Margherita Caruso (mlada Marija), Susanna Pasolini (stara Marija), Marcello Morante (Josip), Settimio di Porto (Petar), Ferruccio Nuzzo (Matej), Mario Socrate (Ivan Krstitelj), Otello Sestili (Juda), Francesco Leonatti (Herod), Natalia Ginzburg (Marija iz Betanije).

Posvećen papi Ivanu XXIII., film prikazuje događaje iz života Isusa Krista opisane u Matejevu evanđelju, od navještenja i bijega iz Egipta, preko iskušenja u pustinji, propovijedi na gori i ulaska u Jeruzalem, do posljednje večere, smrti na križu i uskrsnuća.

Dosljedna vjernost tekstu evanđelja, kako na razini dijaloga (s izuzetkom dvaju mjesta preuzetih iz knjige proroka Izaije), tako i na razini narativne organizacije, zadržavajući elipse i fragmentarnost, te naglašavanje tematske na štetu kronološke koherentnosti, proizvodi na podlozi kanoniziranih interpretativnih obrazaca snažan učinak oneobičavanja. Pasolinijevo film. evanđelje dekanonizira Matejevo time što ga se u potpunosti pridržava. Realizam »ne-filmskih« fizionomija neprofesionalnih glumaca i autentičnih »pretpovijesnih« lokacija u Calabriji također podcrtavaju paradoksalnu nerealističnost realist. prikaza. Po Pasolinijevim riječima, »autentični kostimi i scenografija imali bi trivijalan komercijalni učinak koji sam nastojao izbjeći«. Gruba crno-bijela fotografija, snimanje iz ruke, dugi kvazidokumentaristički kadrovi i krupni planovi lica, nesimetrične, provizorne kompozicije grupnih scena, primitivni specijalni efekti u prikazu čuda, anakronizam odjeće i »sirova« gluma naturščika, u službi su razotkrivanja postupka, reducirajući prikazano na sklop tragova misterija koji je nepredočiv. Osim fabule i teksta evanđelja, i svi ostali aspekti filma naglašeno su citatni, u rasponu od kompozicijskih navoda Kurosawinih filmova, fresaka i slika Giotta, Ucella i Piera della Francesce, do glazbe iz Ejzenštejnova → Ivana Groznog, rus. revoluc. pjesama i bluesa »Motherless Child«, te tvore jezik koji je svjesno artificijelan. Naglašena autoreferencijalnost prevođenja verbalnih u neverbalne znakove, pretvaranja pisane riječi u izgovorenu, a opisanoga u prikazano, suprotstavljanjem disparatnih elemenata ističe neizbježnost interpretativnog napora kako u iskazivanju tako i u razumijevanju.

T. Brlek