Fanny i Alexander

Fanny i Alexander (Fanny och Alexander, 1982), Švedska, boja, 188min, Cinematograph AB/Gaumont International/OperaFilm/Personafilm/SVT/Sandrews/SFI/Tobis/TVI, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: Daniel Bell, Frans Helmerson, Marianne Jacobs, sgf.: Anna Asp, Susanne Lingheim, ul.: Pernilla Allwin (Fanny), Bertil Guve (Alexander), Kristina Adolphson (Siri), Börje Ahlstedt (Carl Ekhdal), Kristian Almgren (Putte), Allan Edwall (Oscar), Ewa Fröling (Emilie), Jan Malmsjö (Edvard Vergerus), Erland Josephson (Isak), Stina Ekblad (Ismael), Harriet Anderson (Justina), Mona Malm (Alma), Carl Billquist, Axel Dübeg.

Alexander i njegova sestra Fanny djeca su iz bogate obitelji u jednomu šved. gradiću poč. XX. st. Njihov otac Oscar je redatelj, a majka Emilie vodeća glumica mjesnoga kazališta, kojega su gl. mecene Oscarova majka i brat. Nakon Oscarove smrti, Emilie se uda za biskupa Edvarda Vergerusa. Djeca dolaze u konflikt s očuhom i strogim okružjem njegova doma pa nalaze utočište u domu žid. trgovca Isaka, ljubavnika njihove bake.

Umnogome određen autobiografskim elementima (odrastanje u strogoj protestantskoj sredini, fascinacija laternom magicom, značajna uloga kazališta), film je strukturiran u tri zaokružena dijela – prvi je usredotočen na ritual obiteljske proslave Božića, u širokom naraštajnom rasponu od nostalgičnih starijih članova, preko ekstrovertnih predstavnika srednje generacije do plahe djece, drugi dio premješta radnju iz živopisna, liberalna obiteljskog doma u autokratski i strog biskupski dvor te se usredotočuje na sukob očuha i djece u ugođaju sprezanja osjećaja i frustracija koji asocira na Bergmanova ranija djela o obiteljskim odnosima, dok treći ponovno premještanjem prostora mijenja ugođaj – slikovit dom žid. trgovca mjesto je fantazmagoričkih i oniričkih doživljaja epifanijskih dosega (susret djece i hermafrodita). Gravitiranje zbivanja oko naslovnih junaka, koji su kao djeca ugl. pasivni promatrači zbivanja, te mozaična dramaturgija odgovaraju obilježju djela kao seriji uspomena na djetinjstvo. To naglašava i raspon kolorističkog spektra fotografije, prilagođen različitim ugođajima (žive i tople boje obiteljskog doma, asketski izblijedjele boje biskupskog dvora te tamnije, ali tople, Isakova doma), a takva utemeljenost priče omogućava prihvaćanje natprirodnog kao normalnog (pojavljuju se umrli, Ismael posjeduje natprirodne moći) te uklapanje raznorodnih scena koje zapravo sintetiziraju Bergmanov film. opus (motivi odnosa prema religiji, postojanju Boga, prirodi čovjeka i životnim ulogama, osmišljanju egzistencije kroz umjetnost) putem niza likova, koji su stoga ugl. oslikani kao karakterne skice. Iznimne vizualne ljepote i bogata izraza, film je dobio četiri Oscara – za najbolji film na stranom jeziku, fotografiju, scenografiju i kostime (Marik Vos-Lundh).

B. Kragić