Ferreri, Marco

Ferreri, Marco, tal. redatelj i scenarist (Milano, 1928 – Pariz, 1997). Studirao veterinu, radio kao trgovački putnik i reklamni agent. Od 1950. film. kritičar, od 1952. producent, potom i scenarist, režira od 1958., isprva u Španjolskoj, filmove u kojima utjecaj neorealizma preoblikuje groteskom, npr. Kolica (1960). Sklonost prema groteski kao i destruiranju realist. motivacije i naracije razvija, po povratku u Italiju, u nizu komedija, npr. Bračna postelja (1963), o mladoj ženi koja seksualnom nezajažljivošću ubija inferiornog supruga, Žena majmun (1964), o neprirodno dlakavoj ženi, Harem (1967). Te značajke dovodi do vrhunca, obogativši ih izravnim dočaravanjem slike svijeta u rasapu, u filmovima Dillinger je mrtav (1969), Muško sjeme (1969), → Veliko žderanje, Posljednja žena (1976) te poslije Kuća osmijeha (1988., Zlatni medvjed u Berlinu) i Meso (1991). Polit. filmu približava se Audijencijom (1970), djelom kafkijanskog ugođaja, o metafizičkoj koncepciji moći konkretiziranoj u Vatikanu, te osobito filmom Ne diraj bijelu ženu (1974), brutalnom i ideološki radikalno lijevom dekonstrukcijom žanra vesterna. Oštar satiričar institucija društv. morala, poput čina vjenčanja i braka, tematizirao je pitanja spolnog identiteta (Bok muškarčino, 1977) i muško-ženskih odnosa (Bračna postelja, Žena majmun), dok je zaokupljenost motivima izgubljenosti čovjeka u suvr. društvu i gubitka identiteta često vizualizirao drastičnim slikama fiz. sakaćenja (npr. Priče obične ludosti, 1981) i bizarnih samoubojstava, najpoznatije u Velikom žderanju. Jedan od najkontroverznijih tal. (i eur.) redatelja, osebujnu je lirsku stranu svojeg svjetonazora iskazao filmom Dječji vrtić (1979). Ostali važniji filmovi: Liza (1972), Priča o Pieri (1983), Kako su dobri bijelci (1987).

B. Kragić