Ford, John

Ford, John (pr. prezime Feeney), amer. redatelj (Cape Elizabeth, Maine, 1894 – Palm Springs, California, 1973). Sin irskih doseljenika, 1913. dolazi u Hollywood gdje je njegov brat Francis Ford (1882–1953), po uzoru na kojega mijenja prezime, bio glumac i redatelj vesterna. Isprva rekviziter i glumac, režira od 1917., u nij. razdoblju ugl. vesterne, do 1921. s H. Carreyjem u gl. ulozi (npr. Precizno nišanjenje, 1917), a najveći uspjeh postiže spektakularnim Željeznim konjem (1924). Od 1927. okreće se drugim žanrovima (također se s lakoćom prilagođuje zv. filmu) te se, spojivši slikovit stil karakterizacije s apsorbiranjem ekspresionističkih postupaka u tvorbi ugođaja (utjecaj F. W. Murnaua) do pol. 1930-ih ističe introspektivnim djelima, posebice lirskim komedijama s W. Rogersom – Doktor Bull (1933), Sudac Priest (1934) i Parobrod iza okuke (1935) te pustolovnim filmom Izgubljena patrola (1934), u kojemu inovativno rabi zvuk (tajanstveni napadač nazočan je samo smrtonosnim hicima). Potkazivačem (1935., Oscar za režiju), o izdajniku IRA-e započinje seriju naglašeno alegorijskih djela, ugl. s radnjom u prošlosti i neoekspresionističke vizualnosti (npr. Marija od Škotske, 1936., s K. Hepburn u gl. ulozi), potom, u razdoblju 1939–41., stječe status nauglednijeg amer. redatelja: → Poštanska kočija njegov je prvi zv. vestern i dotad dramski najintenzivnije ostvarenje, kojim je ključno pridonio oživljavanju žanra, → Mladim Lincolnom produbljuje umijeće karakterizacije, → Plodovima gnjeva (Oscar za režiju) vraća se ekspresionističkom prosedeu, dok je Dugo putovanje kući (1940), o pomorcima, prema jednočinkama E. O’Neilla (koji je film smatrao najboljom ekranizacijom nekoga svojega teksta), melankolično djelo u kojemu neoekspresionistički vizualni stil dojmljivo nadograđuje dubinskim kadrovima. Posljednji film tog razdoblja → Kako je bila zelena moja dolina (Oscar za najbolji film i režiju) vrhunac je sklonosti prema nostalgiji i sentimentalizmu, kao i ritmičkoj organizaciji film. prostora. Nakon sudjelovanja u II. svj. ratu (u mornarici, napreduje do čina komodora), kada snima Oscarom nagrađene dok. filmove Bitka za Midway (1942) i Sedmi prosinca (1943., suredatelj sa G. Tolandom), režira igr. ostvarenja sa središnjim motivom gubitka, ratni film Žrtvovani (1945) i vestern → Moja draga Klementina. Daljnje razdoblje Fordova stvaralaštva (kada ugl. režira za vlastitu tvrtku Argosy, osnovanu 1947) odlikuje se zaokupljenošću odnosom tradicije i promjene te usredotočenošću na društv. zajednice, ugl. vojne, kao u vesternima o amer. konjici Fort Apache (1948), Nosila je žutu vrpcu (1949), u kojemu kolorom (po uzoru na slike F. M. Remingtona) postiže izniman elegičan ugođaj, i Rio Grande (1950), potom na vjersku zajednicu u Predvodniku (1950), o putovanju karavane Mormona na Zapad, na ruralne zajednice u komedijama → Miran čovjek (Oscar za režiju) i nostalgičnom remakeu Suca Priesta Sunce žarko sja (1953), s radnjom na amer. Jugu, te na disparatnu izoliranu skupinu u pustolovnom filmu Mogambo (1953), u temelju svojevrsnoj »komediji običaja i morala« s egzotičnom pozadinom. Vestern → Tragači najava je sve naglašenijih ambivalencija pa se daljnja djela – biografska melodrama Krila orlova (1957), u kojoj do vrhunca dovodi antinomiju lutanje – dom, komedija o Irskoj Mjesec izlazi (1957), potom dva filma o tjeskobi urbanog života, tragikomedija o londonskomu policijskomu inspektoru Gideonov dan (1958) i polit. melodrama Posljednji poklič (1958), o posljednjem pokušaju skupine ostarjelih političara da pobijede na izborima, te vesterni Konjanici (1959) i Narednik Routledge (1960) – odlikuju rastućom dekompozicijom postupka, kontrastima i proturječjima karakterističnog spoja realizma i ekspresionizma što dolazi do vrhunca u Dva jahača (1961), ciničnoj razradi motiva iz Tragača. U posljednjim filmovima, – vesternima → Čovjek koji je ubio Liberty Valancea i Čejenska jesen (1964), u komediji Donovanov greben (1963), ponovno s radnjom u pastoralnom ambijentu (Polinezija), kao okviru duhovne regeneracije i u melodrami Sedam žena (1966), o misionarkama u Kini, u kojoj radikalizira odnos prema religiji (protagonistica završava samoubojstvom) – takve kontradikcije transcendira spojem klasicističkog postupka i tematskih višeznačnosti odn. manifestacija kaosa. Najistaknutiji amer. redatelj klas. zv. razdoblja, ostvario je opus zasnovan na harmoničnim, klasicističkim kompozicijama kadrova, iznimnoj vještini vođenja kretanja glumaca unutar mizanscene i prizornom redukcionizmu. Usmjeren prikazu skupina unutar duljih vremenskih razdoblja (čest motiv putovanja) i zaokupljen emocionalnim iskazima, s dominantnim osjećajem nostalgije, a od 1950-ih i skepse, sumnje i tjeskobe, tematizirao je nastajanje amer. nacije (najistaknutiji je autor vesterna, kojega je oblikovao kao modernu, amer. verziju epa) te rituale zajednica poput vojske i obitelji (parade, pogrebi, plesovi) kroz bogatstvo strukturnih varijacija i antinomija, ponajprije između civilizacije (slika vrta) i divljine, lutanja i doma odn. kaosa i reda, naposljetku priče i povijesti. Prvi je dobitnik priznanja za životno djelo Amer. film. instituta 1973. Ostali važniji filmovi: Četiri sina (1928), Arrowsmith (1931), Bubnjevi duž Mohawka (1939), Duga siva linija (1955).

B. Kragić