Gaál, István

Gaál, István, mađ. redatelj, snimatelj i montažer (Salgótarján, 1933 – Budimpešta, 2007). Studirao režiju na budimpeštanskoj akademiji, 1959–61. stipendist je na Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, već diplomskim dok. filmom Pružni radnici (1959) osvaja prvu od mnogobrojnih međunar. nagrada. Režira velik broj zapaženih dok. filmova, npr. Kronika (1968), Desetogodišnja Kuba (1969), Béla Bartók: Glazba noći (1970) te surađuje kao snimatelj sa S. Sárom koji, kao jedan od najpoznatijih mađ. snimatelja, radi na nekim Gaálovim igr. filmovima. Ugl. piše scenarije za vlastite filmove i montira ih, prvim igr. filmom Vir (1963., nagrada u Karlovym Varyma) najavljuje preporod mađ. kinematografije 1960-ih. Najčešće se bavi problemima mladih u socijalist. društvu ili/i odnosom ideala s tmurnom, detaljno i precizno prikazanom stvarnošću, npr. u filmovima Zelene godine (1965), Krstitke (1967), Legato (1978), Crjepovi (1981). Osobito su dobro primljeni Sokolovi (1970., nagrada žirija u Cannesu), priča o autokratski vođenoj farmi sokolova protumačena kao alegorija o odnosu vlasti i slobode. Poput većine ostalih važnijih mađ. redatelja druge pol. XX.st. (na mnoge od kojih je snažno utjecao), ističe se promišljenim vizualnim stilom, podjednako dojmljivim u prikazu ljudi te u usredotočavanju na njihov urbani okoliš, odn. na prirodu, s vrhuncem vizualne slojevitosti u filmu Mrtvi krajolik (1971).