:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Gance, Abel, franc. redatelj (Pariz, 1889 – Pariz, 1981). Isprva službenik u odvjetničkom uredu, od 1906. kaz. glumac i dramatičar. Na filmu od 1910. kao scenarist, 1915. režira svoj prvi film Drama u dvorcu Acre, čija je fabula o ljubomori, hipnotizmu, navodnom uskrsnuću i ludilu najavila njegove daljnje tematske preokupacije ugl. melodramsko-trivijalnih polazišta. Nakon što je u filmu Ludilo doktora Tubea (1915) dočarao ludilo anamorfski iskrivljenom slikom, režira više komercijalno vrlo uspješnih filmova, npr. Mater dolorosa (1917) i Deseta simfonija (1918). Ključnu temu potonjega – patnju, dalje razrađuje u filmovima Optužujem (1919), o pjesniku koji poludi u ratu, i Kotač (1922), o željezničkom inženjeru koji tragično usmjerava pokćerkin život te naposlijetku poludi. Proturatni duh prvoga dočaran je fantazmagoričnim slikama vizija oživjelih mrtvaca i osakaćene djece, dok u drugom temeljne motive ljudske egzistencije kao iluzije i patnje, odn. patnje kao pročišćenja duše (s aluzijama na grč. mitologiju i tragediju), predočava neprestanim formalnim varijacijama istih i sličnih slika (željeznica – od stvarnih do modela, te kotača kao simbola mučenja, križeva, ruku) i kombinacijama brzog i sporog ritma odn. tame i svjetla. Sklonost formalnim eksperimentima, kao i romantičarskim predodžbama, do vrhunca dovodi u svojemu najpoznatijem ostvarenju → Napoleonu, a prikazu vizionarskog junaka vraća se i u svojemu prvom zv. filmu Kraj svijeta (1931), u kojemu sam glumi gl. ulogu karizmatičnog mistika koji omogućuje duhovni spas čovječanstva suočenog s prijetnjom fiz. nestanka. Taj pokušaj stiliziranog film. uobličenja ideje o čovjekovoj mogućnosti prekida repetitivnog ciklusa patnji bio je, u razdoblju povećanih realist. težnji u filmu, komercijalno i kritički izrazito neuspješan, pa je G. bio prisiljen na okretanje komerc. projektima. Režira zv. verzije svojih nij. filmova Mater dolorosa (1932) i Optužujem (1937), kao i ozvučenu verziju Napoleona (1935), dok se jedino u Velikoj Beethovenovoj ljubavi (1935) od svih zv. filmova istaknutije približio omiljenom motivu svojih najuspjelijih nij. filmova – prikazu sudbine vizionarskog umjetnika čija patnja dovodi do društv. i obiteljskog sjedinjenja nakon tragičnih razdvajanja. Ostali važniji filmovi: Lukrecija Borgia (1935), Kula u Nesleu (1954), Austerlitz (1960).

B. Kragić