:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Gavran (Le Corbeau, 1943), Francuska, c/b, 93min, Continental, r.: Henri-Georges Clouzot, sc.: H.-G. Clouzot, Louis Chavance, df.: Nicolas Hayer, glazba: Tony Aubin, ul.: Pierre Fresnay (dr. Germain), Pierre Larquey (dr. Vorzet), Ginette Leclerc (Denise), Micheline Francey (Laura), Louis Seigner (dr. Bertrand), Héléna Manson (Marie), Noél Roquevert (Saillens), Antoine Balpétré (dr. Delormes), Roger Blin, Sylvie.

Difamirajuća anonimna pisma unose psihozu opće nesigurnosti i straha te dovode do tragedija u malograđanski učmalomu provincijskom gradiću. Kada dr. Germain, oštroumna, samoživa i deziluzionirana osoba s nezaboravljenom osobnom nesrećom, bude dodirnut sumnjičenjima, odlučuje pripomoći istrazi, tim više što sumnje padaju i na osobe za koje on sluti da su potpuno nedužne, a među kojima je i hroma djevojka Denise. Tako on otkriva skrivane moralne bolesti sredine, a uđe i u trag počinitelju.

Prema istinitomu predratnom događaju u gradu Tulleu, G. je drugi Clouzotov film, a po većini mišljenja i njegov najuspjeliji, remek-djelo žanra psihol. detekcijskog trilera i jedno od vrhunskih djela franc. film noira. Osim tenzije, koju film duguje i uvjerljivom sugeriranju da bi mnogi likovi mogli biti autori pisama, film odlikuje i vrsna analiza malograđanskog mentaliteta. Također, djelo problematizira i pitanja moralizatorskih prosuđivanja razlika između dobra i zla, čemu simbolički pridonosi i efektna uporaba ekspresionističkog osvjetljenja. Očit je i utjecaj poetskog realizma koji je za njem. okupacije i tzv. Vichyjevske Francuske našao od vlasti dopustive specifične produžetke upravo u krim. filmu, a među glum. interpretacijama posebice se izdvajaju one P. Fresnaya i G. Leclerc. Smatran relevantnim i kao odraz ratne psihoze i u drugim zemljama (može se uspoređivati sa → Sjenkom sumnje), prispodobiv romanu Stranac A. Camusa, film je izazvao i negativne reakcije. Nastavši za rata u produkciji tvrtke pod njem. supervizijom koja ga je obilježila natpisom »tipični francuski gradić«, bio je napadnut od ilegalnih glasila pokreta otpora. Poslije se tvrdilo (što je opovrgnuto) da se u Njemačkoj prikazivao pod naslovom To je Francuska, pa je nakon oslobođenja Francuske prikazivanje filma zabranjeno na dvije godine, a redatelj je šest mjeseci suspendiran. Manje uspjeli remake, s radnjom u kan. provinciji Québecu, Trinaesto pismo (1951) režirao je u SAD-u O. Preminger.

A. Peterlić


GAVRAN, H.-G. Clouzot