:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Gepard (Il gattopardo, 1963), Italija/Francuska, boja, 190min, Titanus/Pathé, r.: Luchino Visconti, sc.: Suso Cecchi D’Amico, Pasquale Festa Campanile, Massimo Franciosa, Enrico Medioli i L. Visconti, prema romanu Giuseppea Tomasija di Lampeduse, df.: Giuseppe Rotunno, glazba: Nino Rota, Giuseppe Verdi (Traviata), sgf.: Mario Garbuglia, kgf.: Piero Tosi, ul.: Burt Lancaster (princ Fabrizio Salina), Alain Delon (Tancredi Falconeri), Claudia Cardinale (Angelica Sedara), Paolo Stoppa (don Colegero Sedara), Rina Morelli (Maria Stella, princeza Salina), Romolo Valli (otac Pirrone), Leslie French (Chevalley), Pierre Clementi (Francesco Paolo).

Sudbina obitelji sicilijanskoga princa Saline odražava slojevitost nastanka društv. stanja do kojega dovodi Garibaldijeva borba za ujedinjenje Italije. Riječima njegova nećaka Tancredija: »Ako hoćemo da sve ostane kako jest, treba se sve promijeniti.« Salina prihvaćanje nastupajućeg poretka potvrđuje pristankom na ženidbu Tancredija i lijepe građanske kćeri Angelice.

Viscontijeva ekranizacija remek-djela Tomasija di Lampeduse iz 1958. odlikuje se brižljivom scenografskom i kostimografskom rekonstrukcijom te prilagodbom ritma pripovijedanja pretežno dugim prizorima koji omogućuju razvoj složenosti bitnih odlika događanja kako na pojedinačnom tako i na društv. planu. Među glum. izvedbama B. Lancaster stoičku rezignaciju predočuje impresivnom fizionomijom i suzdržanom izražajnošću, Delon beskrupulozni oportunizam nehajnom elegancijom, a C. Cardinale samosvjesnim šarmom utjelovljuje neodoljivu privlačnost budućnosti. Smanjenjem dramaturške napetosti izvornika u korist vizualne kompleksnosti koja naglašava odnose likova prema okolini i jednih prema drugima, te fokalizacijom većine predočenih zbivanja kroz svijest princa Saline, Visconti je prema G. Nowell-Smithu stvorio »stilistički savršeni film. ekvivalent Flaubertova slobodnoga neupravnog govora«. Sekvenca završnog bala u Palazzo Ponteleone u Palermu u trajanju od oko 45 min ključni je dio filma te maestralnom koreografijom likova, virtuoznoga kretanja kamere i kutova snimanja sažima dijalektiku neumitnog protjecanja vremena i kontingentnih postupaka pojedinaca, koji svojim međusobnim odnosima tvore pov. okvir što istodobno određuje njihovo ponašanje. Na balu se novo društvo najavljuje formalnim predstavljanjem Angelice i Tancredija, spoja tradicije i vitalizma, aristokratske vanjštine i kapitalističke probitačnosti. Izrazit stupanj protagonistove autorefleksije te povezanost izgleda i psihol. stanja likova odražavaju se u prizorima s ogledalima i nizom situacija u kojima likovi jedni druge doživljavaju gledanjem te kompozicijama kadrova koji slijede slikarske konvencije. Iznimna plastičnost pripovjednog prostora, drastična redukcija radnje te gledište princa Saline pretvaraju fizički i simbolički kontekst u aktivnog sudionika zbivanja, a od gledatelja zahtijevaju napor domišljanja prošlosti i promišljanja sadašnjosti što odražava središnji interes filma. Producentsko narušavanje složene vizualnosti filma navelo je Viscontija da se javno odrekne skraćene verzije sinkronizirane na engleski: »Film je laboratorijski obrađen kao da je posrijedi blještava hollywoodiana«.

T. Brlek


GEPARD, L. Visconti (Burt Lancaster)