:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Gertrud (1964), Danska, c/b, 115min, Palladium, r. i sc.: Carl Theodor Dreyer, prema drami Hjalmara Söderberga, df.: Henning Bendtsen, glazba: Jørgen Jersild, ul.: Nina Pens Rode (Gertrud), Bent Rothe (Kanning), Ebbe Rode (Gabriel Lindman), Baard Owe (Erland Jansson), Axel Ströbye (Nygren).

Kopenhagen, poč. XX. st. Gertrud je nesretna u braku s odvjetnikom Kanningom. Nakon susreta s pjesnikom Lindmanom, u kojega je prije bila zaljubljena, i kratke ljubavne veze s mladim skladateljem Erlandom, ona napušta supruga i odlučuje se na samački život u Parizu.

Dreyerov posljednji film obrađuje ljubavnu dramu žene koja se, težeći idealu čiste ljubavi zbog kojega traži bezuvjetnu posvećenost, suprotstavlja građanskim konvencijama i naposljetku povlači u izolaciju. Redatelj je naizgled vjerno slijedio fabulu predloška podređujući film kaz. mizansceni (takvu dojmu pridonose dugi kadrovi, mnogobrojni dijalozi, stroge kompozicije interijera te odsutnost eksterijera), što je izazvalo kontroverze i prigovore. Međutim, u nizu dugih kadrova-sekvenci elegantni pokreti kamere koja prati likove koreografirani su s pokretima glumaca, a montažni ritam kontrapunktira izrazima na njihovim licima. Ogledala, artificijelni dijalozi i vizualni simboli koji metaforički ilustriraju iskaze i stanja likova (npr. slika gole žene u šumi okružene divljim psima koju kamera bilježi pokretom unatrag od junakinjina lica prateći njezino prisjećanje na oca) te duga zatamnjenja kao gl. montažna spona dočaravaju ozračje neizvjesnosti i emocionalne distanciranosti među likovima. Tome pridonosi i izbjegavanje postupka plan–protuplan, odn. izravnog suprotstavljanja likova te njihovo smještanje unutar istoga kadra (u srednjem planu), čime se naglašava glum. međuigra i problem međuljudskih komunikacija. Time Dreyer ostvaruje vlastitu, specifičnu inačicu film. modernizma, koja priznaje izvor u literarnom predlošku i nastoji ostvariti svojevrsni »minimalistički« film zasnovan na suzdržanom, suptilnom i nijansiranom variranju film. ritma. Stoga je tumačen i kao redateljev pokušaj da nadvlada uobičajene melodramske konvencije ostavljajući psihol. procese i njihove posljedice nerazjašnjenima. Film je u Veneciji osvojio nagradu kritike.

B. Kragić


GERTRUD, C. Th. Dreyer (Nina Pens Rode i Axel Ströbye)