:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Aguirre, gnjev božji (Aguirre, der Zorn Gottes, 1972), SR Njemačka, boja, 94 min, Werner Herzog Filmproduktion, r. i sc.: Werner Herzog (nadahnut fragmentima dnevnika Gaspara de Carvajala), df.: Thomas Mauch, glazba: Popol Vuh, ul.: Klaus Kinski (don Lope de Aguirre), Peter Berling (don Fernando de Guzman), Del Negro (brat Gaspar de Carvajal), Ruy Guerra (don Pedro de Ursua), Cecilia Rivera (Flores), Helena Rojo (Inez).

Gonzalo Pizarro poveo je 1560. ekspediciju kroz peruansku prašumu tražeći legendarni Eldorado. Ostavši bez hrane, poslao je skupinu – predvođenu Pedrom de Ursuom – da se otisne niz Amazonu, dobavi hranu i izvidi je li zlatni grad na vidiku. Ursuin zamjenik Aguirre silom preuzme vodstvo.

Povezujući dva odvojena pov. događaja, ekspediciju G. Pizarra i F. de Orellana iz 1541/42 (iz koje potječe u filmu korišteni dnevnik dominikanca G. de Carvajala) te ekspediciju P. de Ursue iz 1560/61., čije je vodstvo preuzeo pobunjeni Baskijac L. de Aguirre, Herzog je kreirao vlastitu viziju prodora zap. civilizacije u Novi svijet pri čemu je konkretna pov. radnja živopisna podloga autorovim univerzalnijim značenjskim stremljenjima. Naslovni lik utjelovljenje je čežnje za dosezanjem nedosezivog, a amazonska prašuma – bujnošću, nepreglednošću i neuhvatljivošću, ali istodobno i monotonošću te svojevrsnom ispražnjenošću – sugerira egzistencijalno stanje (zapadnoga) čovjeka, njegovu oduševljenost beskrajnim sadržajima i mogućnostima svijeta egzistencije koji se naposljetku otkriva kao dosadno redundantno mjesto, što postojanje čini poražavajuće skučenim. Lik Aguirrea, međutim, ne priznaje poraz te opsesivno ustraje u iluziji, poduprijet i ničeanskom voljom za moći, kreirajući za sebe fiktivan svijet kojim pokušava realizirati vlastitu žudnju. Krajnju mentalnu i fizičku točku Aguirreove bezizlazne opsesivnosti Herzog dočarava antologijskom završnom scenom rapidno kružeće kamere oko opustošene splavi preplavljene majmunima, na kojoj je i nadalje uspravni Aguirre, sugerirajući da u egzistencijalnom beznađu dostojanstveni mogu ostati samo (polu)ludi zanesenjaci; u skladu s autorovim svjetonazorom, suverena ravnodušnost moćne prirode (svijeta, svemira) opet svodi junakov (suludi) heroizam na puko egzistencijalno koprcanje. Struktura filma ne temelji se na narativnom načelu; narativno-dramaturški sastojci svedeni su na nužne orijentacijske točke, a karakterizacija je posve fragmentarizirana, tako da je film, čemu pridonose i poetičan vizualni stil, melankolična izvanprizorna naracija te osebujna, gotovo neprekidna glazba, zapravo oblikovan kao pjesma. Pored univerzalne slike svijeta i čovjeka, Herzog se dotiče i partikularnih sastojaka poput zapadnjačkog imperijalizma (uključujući kritiku Crkve) te totalitarizma, naposljetku i nemogućnosti multikulturalizma, umnogome se nastavljajući na Srce tame J. Conrada.

D. Radić


AGUIRRE, GNJEV BOŽJI, W. Herzog (Klaus Kinski)