Grimizna ulica

Grimizna ulica (Scarlet Street, 1945), SAD, c/b, 102min, Diana Productions, r.: Fritz Lang, sc.: Dudley Nichols, prema romanu Georgesa de La Fouchardičrea, df.: Milton Krasner, glazba: Hans J. Salter, ul.: Edward G. Robinson (Christopher Cross), Joan Bennett (Kitty), Dan Duryea (Johnny), Rosalind Ivan (Adčle), Samuel S. Hinds (Charles Pringle), Russell Hicks (Hogarth), Jess Barker (Janeway).

Christopher Cross, blagajnik i slikar amater, u nesretnom braku s Adčleom, zaljubi se u privlačnu Kitty. Lažući da ga voli, ona ga, uz pomoć svojeg ljubavnika Johnnyja, odluči iskoristiti pa Cross tajno pokrade svojeg šefa da bi zadovoljio njezine prohtjeve. Štoviše, slike koje joj je Cross poklonio, Kitty i Johnny s uspjehom prodaju pod njezinim imenom te one izazivaju senzaciju. Slučajno otkrivši da Kitty voli Johnnyja, Cross je ubije. Johnny biva optužen za ubojstvo te je nakon suđenja, na kojemu je Cross svjedok optužbe, osuđen na smrt i pogubljen.

Film je uvelike »mračnija« inačica Langova prethodnog film noira, → Žena u izlogu, a sličnosti pridonose i troje istih gl. glumaca u sličnim ulogama – Robinson kao postariji, zavedeni protagonist, J. Bennett kao fatalna žena, i D. Duryea kao cinik i manipulator. Međutim, dok prethodni film završava u gotovo farsičnom ugođaju ležerne ironije, ovo se djelo od svih redateljevih amer. filmova najviše približava tragičnoj viziji, posebice u završnom prizoru u kojemu se izmjenjuju subjektivni kadrovi protagonista, dok gleda u svoj portret Kitty (ironično nazvan Autoportretom), i kadrovi same slike koja dominira film. prostorom, a što je tumačeno kao alegorija nestabilnosti identiteta i prisutnosti smrti. Sam protagonist je, karakteristično za redatelja, slab lik, žrtva manipulacija pa i podvojena osoba – između bračnog života u prikazu kojega Lang otvoreno podriva patrijarhalne obrasce i ljubavničke veze, u stalnom rascjepu između očekivanog i dogođenog, naposljetku i dvostruki gubitnik, na erotskom planu (u korist Johnnyja) i na planu umj. identiteta (u korist Kitty). Pritom Lang do vrhunca u svojem amer. opusu dovodi i težnju prema halucinantnim i fantazmagoričnim ugođajima koje postiže ritmičkim izmjenjivanjem svjetla i sjene, klaustrofobičnim funkcioniranjem okvira te uporabom zvukova u pozadini (npr. u sceni protagonistova pokušaja samoubojstva), dok se posljednji kadrovi junaka izgubljenog u masi, koja postupno nestaje ostavljajući njega samog u kadru, tumače kao efektna slika suvr. urbanog otuđenja.

B. Kragić