Hawks, Howard

Hawks, Howard (puno ime Howard Winchester H.), amer. redatelj, scenarist i producent (Goshen, Indiana, 1896 – Palm Springs, California, 1977). Iz imućne obitelji, polazio Phillips–Exeter Academy i studirao strojarstvo u Cornellu, dok je ljeti radio u odjelu za rekvizite u studijima Famous Players. Od 1912. profesionalni automobilski i zrakoplovni natjecatelj, u I.svj. ratu pilot. Na filmu od 1922. kao montažer i asistent režije, nakon nekoliko scenarija 1925. počinje režirati (Put do slave). Tijekom karijere ne veže se dulje za određeni film. studio, često djeluje i kao samostalni producent (posebice nakon 1948), aktivno radi na scenarijima što se rjeđe navodi u špicama. U nij. razdoblju režira 6 filmova, među kojima najveći uspjeh postiže komedija Djevojka u svakoj luci (1928). Vrlo brzo se prilagođava poetici zv. filma među prvima usvojivši postupak montažnih dijaloških preklapanja (off). Ugled stječe drugim zv. filmom Patrola u zoru (1930), s radnjom za I.svj. rata, o zrakoplovcima, što je njegova tematska specijalnost, te ga potvrđuje klas. gangsterskim filmom → Lice s ožiljkom. Majstor klas. fabularnog stila, s jednakim uspjehom režira filmove u svim tipično amer. žanrovima, no 1930-ih, uz akcijske filmove, npr. Gomila urla (1932), Visina nula (1935), prevladavaju screwball komedije: Dvadeseto stoljeće (1934), dijelom i komedija naravi, te dva vrhunska ostvarenja žanra → Silom dadilja (s natruhama luckaste, anarhične komedije, što poslije razvija u groteskama Majmunski posli, 1952., i Muškarčev omiljeni šport, 1964) i → Njegova djevojka Petko. Izdvaja se i akcijski film o zrakoplovcima → Samo anđeli imaju krila, u kojemu definitivno stvara svoju tipologiju likova: svojevrsnu separiranu »elitu« na čelu s tipičnim, samopouzdanim »čovjekom od akcije«, a u koju se samodokazivanjem pokušava uključiti uljez, najčešće žena, što se tumači i kao izraz amer. izolacionizma, a i kao potisnuta seksualna ambivalentnost. Za II.svj. rata prihvaća se odgovarajuće tematike pa režira biografski film o amer. junaku iz I.svj. rata Narednik York (1941., jedina nominacija za Oscara za režiju) i poludok. film Junaci zrakoplovstva (1943), ali i dvije istaknute adaptacije s ciničnim interpretacijama H. Bogarta u tzv. tvrdokuhanom (hardboiled) stilu – Imati i nemati (1944), prema romanu E. Hemingwaya, i → Duboki san, detektivski film noir prema romanu R. Chandlera. Nakon rata okušava se u mjuziklu filmovima Pjesma je rođena (1948., njegov prvi u boji) i Muškarci više vole plavuše (1953), također i vesternu: → Crvena rijeka, Veliko nebo (1952) te → Rio Bravo, čije temeljne motive i situacije razrađuje u El Doradu (1967) i Rio Lobu (1970., njegov posljednji film). U završnoj fazi stvaralaštva posebno mjesto zauzima pustolovni film s radnjom u Africi Hatari! (1962), koji mu donosi epitet »Hemingwaya amer. filma«. Vrlo rigorozna red. pristupa, najveći realist akcijskog filma, uočljivo racionalan (stoga suprotnost emotivnom J. Fordu) te sklon ironiji, H. po vlastitoj izjavi, režira dram. filmove tek kada isključi mogućnost da od iste priče nastane komedija. Protagonist takvih fabula redovito je šampion, superioran drugim likovima (kadikad više autoritetom nego djelatno), a u komediji pak prvak nekom inferiornošću i suočen sa superiornom ženom. Radnju aktivira stavljajući junaka u izrazito opasnu situaciju, a prikazuje je takvim parametrima (planovima, rakursima) koji osiguravaju optimum vidljivosti događanja. U svakom kadru nastoji usredotočiti gledatelja tek na jedan novi važniji element, izbjegavajući postupke (npr. radnjom nemotivirane pokrete kamere) koji bi mogli odvratiti pozornost od lika i radnje te umanjiti preglednost prizora, pa stoga izbjegava i široko platno (iznimka je pov. spektakl Zemlja faraona, 1955). Pronositelj je psihologije behaviorizma (zazire od introspekcije, konzekventno i od krupnih planova) te pragmatičkog pogleda na svijet, a utoliko ga smatraju i »najameričkijim« redateljem. Upravo zbog nevidljivosti stila, kao i čestog ignoriranja aktualnih društvenopolit. tema, dugo je smatran tek »vrhunskim zanatlijom«. Autorske crte u njegovu opusu otkriva tek pol. 1950-ih franc. kritika, koja ga proglašava paradigmatičnim film. autorom (uz A. Hitchcocka), a potom ga uvrštava među tzv. »velike pripovjedače« klas. filma, pa H. postaje i jedan od prvih kultnih redatelja. Za ukupan doprinos filmu nagrađen je 1974. počasnim Oscarom. Ostali važniji filmovi: Fazil (1928), Trentov posljednji slučaj (1929), Kriminalni kodeks (1931), Viva Villa (J. Conway, 1934., H. je nepotpisano režirao neke scene), Kalifornijska obala (1935), Dođi i uzmi (1936., neke scene režirao je W. Wyler), Vatrena kugla (1942), Bio sam muška ratna nevjesta (1949), → Stvar (kao producent i supervizor režije), Crvena linija 7000 (1965).

A. Peterlić