Idi i gledaj

Idi i gledaj (Idi i smotri, 1985), SSSR, boja, 142min, Belarusfilm/Mosfilm/Sovexportfilm, r.: Elem Klimov, sc.: E. Klimov, A. Adamovič, df.: Aleksej Rodionov, glazba: Oleg Jančenko, Wolfgang Amadeus Mozart, Richard Wagner, ul.: Aleksej Kravčenko (Florja Gajšun), Olga Mironova (Glaša), Ljubomir Lauciavicius, Vladas Bagdonas, Juris Lumiste, Viktor Lorents, Kazimir Rabecki, Evgenij Tiličejev.

Bjelorusija 1942–43. Četrnaestogodišnji dječak Florja ukrade pušku s mrtva vojnika te se pridruži partizanima u borbi protiv nacista. Ostavljen od starijih suboraca, Florja se u šumi skriva od bombardiranja, zajedno s Glašom. Potom se vrati kući, ali stiže neposredno nakon spaljivanja sela i pogubljenja svih stanovnika, uključujući njegovih majke i sestre. Florja bježi natrag u šumu, potom svjedoči još jednom zločinu.

Realiziran povodom četrdesete godišnjice završetka II. svj. rata (scenarij je čekao odobrenje 8 godina) te nagrađen Velikom nagradom na festivalu u Moskvi, film postiže rijetko dosegnut emocionalni intenzitet u prikazu brutalnosti rata, čime, kao i izrazitim izbjegavanjem žanrovskih konvencija, korespondira s Usponom (1977) redateljeve supruge L. Šepitko. Referirajući se naslovom na često ponavljan stih u Apokalipsi, kojim gledatelju sugerira jednakost prizora na ekranu s opisom smaka svijeta iz Biblije, film dočarava ugođaj potpunog rasapa čovječnosti prikazom junakova razvoja od nevinog dječaka do duševno traumatizirane ličnosti (suptilno postarivanje dječakova lica tijekom filma), što čini fabularni okvir djela, te kombinacijom blago nefokusirane, mutne fotografije s prizorima velike dubinske oštrine i čestom zamjenom dijaloga bez konkretnog značenja, šumovima, kricima i zvukovima pucnjeva i bombi. Iako završetak s dok. snimkama zločina iz II. svj. rata upućuje i na nemogućnost cjelovitoga fikcionalnog posredovanja ratnog iskustva, gomilanje iznimno zornih slika fiz. stradanja i zločina, koje vrhunac dosežu u prizoru paljenja sela, te naposljetku simbolički posljednji kadar – krupni plan junakova ukočena, prestrašena lica, proizvode emocionalni učinak straha i užasa balansiran tek poetskom scenom Florjina i Glašina boravka u šumi.

B. Kragić