Imam 2 mame i 2 tate

Imam 2 mame i 2 tate (1968), Hrvatska, boja, 92min, Jadran film, r.: Krešo Golik, sc.: K. Golik, Mirjam Tušek, prema istoimenom romanu M. Tušek, df.: Ivica Rajković, glazba: Tomica Simović, montaža: Katja Mayer, ul.: Mia Oremović (Prva mama), Fabijan Šovagović (Drugi tata), Relja Bašić (Prvi tata), Vera Čukić (Druga mama), Davor Radolfi (Đuro), Tomislav Žganec (Draško), Igor Galo (Zoran).

Nakon očeve i majčine rastave nastaju dvije obitelji različita društv. i imovinskog statusa. Obje obitelji imaju dvoje djece: jedno iz prvog i jedno iz drugog braka. Stariji sin Zoran – gimnazijalac – pripao je novoj očevoj obitelji, a mlađi – Đuro – dvanaestogodišnjak – majčinoj. Nedjeljom na ručak mlađi odlazi k ocu, a stariji k majci. Prijelom se zbiva onog trenutka kada stariji sin započinje seksualno provocirati maćehu, što dovodi do zamjene sinova: stariji odlazi majci, a mlađi ocu.

Mozaičke strukture, film prikazuje svakodnevice dviju obitelji – osobito sukobe – kojih su djeca, a osobito Đuro, izravni svjedoci, o čemu svjedoče i njegovi monolozi u kadru. Sukobi se pojavljuju na dvjema razinama: unutar samih obitelji i između obitelji. Ovaj posljednji utemeljen je na dvama kontrastnim tipovima načina života svake od njih: bogatstvo–siromaštvo, intelektualizam–primitivizam, materijalno–duhovno, što se u krajnjoj konzekvenci manifestira sukobom u odgoju i odnosu prema djeci. Usporedno prateći njihove obiteljske živote – u svemu gotovo oprečnih životnih stavova, te ritmički izmjenjujući dram. i komične elemente, Golik stvara slojevitu sliku svojevrsne dvostrukosti obiteljskog života unutar koje je svaki lik diskretno, ali precizno profiliran, ali u kojoj je ipak dominantna promatračka, ili, barem osvjedočavajuća pozicija djeteta ne samo kao promatrača, već i kao žrtve odnosa odraslih. Zlatnim arenama u Puli nagrađeni su M. Oremović i snimatelj I. Rajković, a film je osvojio treću nagradu.

D. Marković