Imitacija života

Imitacija života (Imitation of Life, 1959), SAD, boja, 124min, Universal, r.: Douglas Sirk, sc.: Eleanore Griffin, Allan Scott, prema romanu Fannie Hurst, df.: Russell Metty, glazba: Frank Skinner, ul.: Lana Turner (Lora Meredith), John Gavin (Steve Archer), Juanita Moore (Annie), Susan Kohner (Sarah Jane), Sandra Dee (Susie), Dan O’Herlihy (David Edwards), Robert Alda (Allen Loomis).

Samohrana majka Lora gradi glum. karijeru oslanjajući se na pomoć prijateljice i sluškinje Annie. Lorina zanemarena kći Susie zaljubljuje se u majčina prijatelja Stevea (koji već godinama voli Loru), a Anniena kći Sarah Jane mrzi svoju crnu rasu i stidi se majke, pa su obje obitelji na rubu raspada.

Jedna od najuglednijih amer. melodrama uopće, te ključno djelo Sirkova opusa, odlikuje se iznimno dojmljivim ritmičkim svojstvima, osobito blistavo artificijelnom fotografijom, usklađenom shematizacijom glume te narativnih i scenografskih elemenata pojedinih prizora s cjelinom. Takav je postupak proveden od početka najavnice do kraja filma pa L. Turner (ne naročito izražajna glumica) tumači ulogu sebične i površne glumice Lore, koja djeluje kao da u privatnom životu samo glumi majku i prijateljicu. Njezin i Susien predmet želje Steve (također manekenskog izgleda i nastupa), unatoč protoku vremena, temeljno ne mijenja svoj izgled, što naznačuje podređenost prikaza svijeta priče romantičnim željama bijelih junakinja. Tematiziranje rasnih stereotipa i patnje Sarah Jane (koju zanimaju mladi bijelci, a ne sinovi crnih slugu) podupire tumačenja artificijelnosti cjeline i površnosti likova kao signala društv. kritičnosti kakva je uvelike potaknuo R. W. Fassbinder (na kojega je D. Sirk snažno utjecao), no umj. dojmljivost film. forme, vremenski organizirane na način glazb. djela, upućuje na ograničenja dominantne tradicije analize sadržaja i ideologije ovoga djela. Stilska virtuoznost najočitija je u emocionalno izrazito poticajnom svršetku, sa zvijezdom duhovne glazbe M. Jackson kao pjevačicom na sprovodu. J. Moore i S. Kohner nominirane su za Oscara za sporednu ulogu.

Roman F. Hurst ekraniziran je još 1934 (Imitacija života J. M. Stahla, s C. Colbert u gl. ulozi), a Mali crni anđeli (J. Rodríguez, 1948) meks. je adaptacija Stahlova filma, prilagođena meks. žanrovskom sustavu i društv. normama.

N. Gilić