Intendant Sansho

Intendant Sansho (Sanshō Dayu, 1954), Japan, c/b, 123min, Daiei, r.: Kenji Mizoguchi, sc.: Yoshikata Yoda, Yahiro Fuji, prema romanu Ogaia Morija, df.: Kazuo Miyagawa, glazba: Fumio Hayasaka, Kanahichi Odera, Tamekichi Mochizuki, ul.: Yoshiaki Hanayaki (Zushio), Kyoko Kagawa (Anju), Kinuyo Tanaka (Tamaki), Eitaro Shindo (Sansho), Akitake Kono (Taro), Masao Shimizu (Masauji Taira), Ken Mitsuda (Fujiwara).

Japan u XI. st. Guverner provincije Tairo je prognan jer se suprotstavio feudalnoj korupciji. Njegova supruga Tamaki, sin Zushio i kći Anju oteti su na putu prema mjestu njegova izgnanstva. Sansho, brutalni intendant posjeda u vlasništvu Ministarstva pravde, uzme djecu u roblje, a Tamaki prisili na prostituciju. Deset godina poslije, Zushio i Anju doznaju da im je majka živa te sestra pomogne bratu u bijegu, a potom se ubije da bi izbjegla kaznu. Došavši u Kyoto, Zushio podnese uspješnu žalbu premijeru te postaje guverner stare očeve provincije, ukida ropstvo i progna Sansha. Potom kreće u potragu za majkom.

Vrhunski primjer Mizoguchijeve ekonomične režije i svođenja stupnja redudantnih elemenata na minimum, film očituje i redateljevu zaokupljenost društv. nepravdama vezanima za patrijahalne, feudalne strukture kao i ljudskom okrutnošću te čestom temom stradanja žene, razvidnom u motivima sudbina Anju i Tamaki. S vrlo malo krupnih i bližih planova, nešto više srednjih, i uz dominaciju polutotala i totala, osloncem na duge kadrove uz gotovo stalne, lagane horizontalne vožnje i vrlo polagana pretapanja, koja sprječavaju nagle promjene tona pri eliptičnom pripovijedanju, te uz fotografiju izrazitih bjelina, Mizoguchi postiže izniman elegični ugođaj i skladno uklapanje oniričkih komponenti u radnju što podcrtava i vrlo zoran prikaz prirodnih elemenata, posebice vodenih površina kao česte pozadine događaja (Anjuino utapljanje, završni susret majke i sina na obali mora). Tenzija brutalnosti brojnih prizora nasilja i vizualne elegancije upućuje i na diskretan autorski stav o ljepoti kao jedinoj protuteži čovjekovoj okrutnosti. Nagrađen Srebrnim lavom u Veneciji, film je potvrdio Mizoguchijev autorski status u zapadne kritike. U anketi časopisa Kinema Jumpo izabran je na 9. mjesto najboljih filmova godine.

B. Kragić