Invazija tjelokradica

Invazija tjelokradica (Invasion of the Body Snatchers, 1955), SAD, c/b, 80min, Allied Artists, pr.: Walter Wanger, r.: Donald Siegel, sc.: Daniel Mainwaring, prema romanu Kradljivci tijela Jacka Finneyja, df.: Ellsworth Fredericks, glazba: Carmen Dragon, sgf.: Edward Haworth, ul.: Kevin McCarthy (dr. Miles Bennell), Dana Wynter (Becky Driscoll), Carolyn Jones (Theodora Belicec), King Donovan (Jack Belicec), Ralph Dumke (Nick), Larry Gates (dr. Danny Kauffman), Whit Bissell (psihijatar), Sam Peckinpah (radnik iz plinare).

Nakon nekoliko godina izbivanja, mladi liječnik Bennell vraća se svojoj praksi u gradiću južne Kalifornije. Brzo zamjećuje nešto neobično u ponašanju ljudi koje pozna, a njegova se zabrinutost poveća kada s prijateljicom Becky otkriva ljudsko tijelo koje je izraslo iz goleme mahune. I Bennell ubrzo otkriva o čemu se radi – o invaziji izvanzemaljskih bića koja se za spavanja »uvlače« u ljude ne mijenjajući njihov fizički izgled, ali mijenjajući psihu i ponašanje. Traži pomoć, no i njegovi prijatelji i pomagači već su postali žrtve invazije čiji je konačni cilj potpuno istrebljenje postojeće ljudske rase. Bennell je sve usamljeniji i bespomoćniji.

Jedan od najuspjelijih filmova znanstvene fantastike u klas. razdoblju žanra 1950-ih, dotad najuspjeliji Siegelov film, djelomice nasljeduje → Stvar, a preteča je mnogobrojnih filmova o replikantima i silama zla koje se nastanjuju u čovjeku. Podsjećajući na srednjovj. priče o ljudima opsjednutima demonima, posredno izražavajući strah od »crvene opasnosti« (iako su neki komentatori uspoređivali progon preostalih ljudi s antikomun. tzv. »lovom na vještice«), Siegel je ostvario obeshrabrujući film: Bennell se u završnici nađe potpuno bespomoćan na autocesti, moguće je da su svi ljudi žrtve pošasti. Stoga su producenti dodali prolog, radnju prenijeli u retrospekciju i pridružili joj sretan završetak. Iznimna vrijednost filma je u odsutnosti »rekvizita« karakterističnih za žanr (iznimka je tek prikazano neobično biće); ugođaj strave postiže se realističnošću, ono stravično je nepoznato, nedodirljivo, gotovo nevidljivo. Uspjeli istoimeni remake 1978. režirao je Ph. Kaufman, a A. Ferrara je režirao remake Kradljivci tijela (1993).

A. Peterlić