Istrebljivač

Istrebljivač (Blade Runner, 1982), SAD, boja, 116min, Warner Bros./Ludd/Blade Runner, r.: Ridley Scott, sc.: Hampton Fancher i David Peoples, prema romanu Philipa K. Dicka Sanjaju li androidi električne ovce?, df.: Jordan Cronenweth, glazba: Vangelis, sgf.: Ridley Scott, Lawrence G. Paull, David Snyder i Syd Mead, spec. efekti: Douglas Trumbull, Richard Yuricich i David Dryer, ul.: Harrison Ford (Rick Deckard), Rutger Hauer (Roy Batty), Sean Young (Rachel), Darryl Hannah (Pris), Joanna Cassidy (Zhora), Edward James Olmos (Gaff), Brion James (Leon Kowalski), M. Emmet Walsh (Bryant), William Sanderson (J. F. Sebastian), Joe Turkell (Tyrell).

Los Angeles, 2019. Zadatak eliminacije replikanata, androida superiornih ljudima ali ograničena vijeka trajanja, suočava Ricka Deckarda s pitanjem vlastitog identiteta.

Ključni fabularni i tematski interes filma – samosvijest određena odnosom pojedinca spram svojeg unutarnjeg života, u distopijskom svijetu u kojemu se sve odvija noću, u mraku ili polumraku, uz neprestanu kiselu kišu predočena je oprekom interijera koji sugeriraju odsutnost i nepregledne prisutnosti raznorodnog mnoštva, koja tvori izvanjski svijet. Presudna dramaturška uloga prostora i scenografije, kao nositelja značenja, naglašena je redukcijom i nefunkcionalnošću fabularnog razvoja. Već Deckardovo ime upućuje na kartezijanske implikacije pitanja koje postavlja u vezi s Rachel, replikantice koja misli da je čovjek: »Kako može ne znati što je?« Deckardova neučinkovitost na fabularnoj razini odražava upitnu uspješnost njegove introspektivne potrage, a činjenica da mu je život na kraju darovan upućuje da je tako moglo biti i na početku. Opisi, sjećanja i kodovi komunikacije nužno ovise o zajedničkim obrascima značenja, koji mogu biti naučeni, ali i mehanički usađeni, kao što pokazuje Roy Batty, nesvjestan da opisuje svoje doživljaje, stihovima iz Blakeove poeme »Amerika«, odn. Gaffov papirnati jednorog kao uznemirujući citat Deckardova sna o mitskom biću. Sjećanja su bez izuzetka vezana uz doživljaje koji se na ekranu ne vide, od životinja i prirode do svemirskih letova, dovodeći u prvi plan svijest o nemogućnosti prikaza doživljaja te o konstitutivnoj nužnosti iluzije predodžbe, odn. upotrebe predstavljačkih mehanizama i konvencija za održavanje komunikacije i identiteta. God. 1992. u distribuciju je puštena red. verzija filma, bez producentski uvjetovanog sretnog završetka i suvišne naracije.

T. Brlek