Ivan Grozni

traži dalje ...

Ivan Grozni (Ivan Groznyj, I. dio, 1944; II. dio, 1958., snimljen 1945), SSSR, c/b, boja (neki prizori u II. dijelu), 184min (I. dio – 99 min, II. dio – 85 min), Mosfilm/TsOKS, r., sc. i montaža: Sergej M. Ejzenštejn, df.: Andrej Moskvin (interijeri), Eduard Tissé (eksterijeri), glazba: Sergej Prokofjev, sgf.: Josif Špinel, Nadežda Buzina, prema Ejzenštejnovim nacrtima, ul.: Nikolaj Čerkasov (Ivan IV.), Ljudmila Čelikovska (carica Anastazija), Serafima Birman (boljarka Eufrozina Staricka), Pavel Kadošnikov (Vladimir Andrejevič Staricki), Mihail Nazvanov (princ Andrej Kurbskij), Andrej Abrikoso (Fjodor Kolišev, poslije Filip, metropolit moskovski), Mihail Žarov (Maljuta Skuratov), Ambrozij Bukma (Aleksej Basmanov), Mihail Kuznjecov (Fjodor Basmanov), Semjon Timošenko (Kaspar von Oldenbock), Erik Pijev (Ivan IV. kao dječak), Ada Vojčik (Ivanova majka), Pavel Masalski (polj. kralj Sigismund), Vsevolod I. Pudovkin (Nikola), A. Mgebrov.

Prvi dio: Moskva, 1547. Sedamnaestogodišnji Ivan okrunjen je za cara i najavljuje ujedinjenje Rusije. Sukobi s vanjskim i unutarnjim neprijateljima kulminiraju smrću carice Anastazije. Ivan se povlači iz javnosti, a narod ga poziva da se vrati.

Drugi dio: Ivan preispituje samoga sebe, no suočen s izdajom i urotom boljara odlučuje postati Grozni i eliminirati protivnike.

Film je vrhunski primjer redateljevih teorija o montažnoj jedinici sastavljenoj od dvaju elemenata u dijalektičkom sukobu. Iako zamišljeno kao trilogija (neostvarena zbog zabrane II. dijela, a zbog navodnih aluzija na Staljina te Ejzenštejnove smrti), dvodijelno djelo realizira to načelo na najvišoj razini odnosa među dijelovima: tematski ekstrovertiraniji prvi dio mizanscenski je usmjeren na suodnose likova, dok u drugome introspekcija protagonista – obraćanjima kameri i »nezamislivim« krupnim planovima – gledatelja izravno upućuje u splet polit. intriga i psihol. stanja. Unutarnja napetost temeljno je načelo uporabe osvjetljenja, scenografije i glum. izvedbe složenim međuodnosima niza lutajućih vizualnih i zv. motiva, značenjski uobličenih u različitim kontekstima povezivanjem s različitim likovima i situacijama. Pripovijedanje je određeno sličnim postupkom isticanja paralelizma između dramskih epizoda i »teleskopskom« strukturom, kojom se narativne situacije svode na jezgru, a potom proširuju u drugačijem modusu (različite varijacije prizora krunidbe, od stvarne do ponovljene i lažne). Razvoj protagonista, koji u briljantnoj izvedbi N. Čerkasova dominira filmom, također se primarno ostvaruje kao niz suptilnih ili drastičnih promjena u vremenu, pri čemu značenje pojedine geste ili držanja ovisi o mreži odjeka i parafraza u drugim, često udaljenim, prizorima filma. Dok Ivanov lik u sebi sadržava nekoliko različitih, komplementarnih i kontradiktornih osoba, ostali su likovi odrazi, iskrivljenja, projekcije ili produženja njegove svijesti. »Polifona montaža« gradi prizore kombinacijom vertikalnih odnosa slike i zvuka, razvijajući ritmičke odnose kao odrednicu i tumačenje prikazanoga, integrirajući rakurse, glum. ekspresiju, kadriranje i montažno povezivanje u značenjski sklop višeg reda. Poput murala koji se u prizoru s mladim Ivanom na prijestolju proteže preko čitavog stropa, značenje filma može se ostvariti samo sagledavanjem cjeline, koja se, međutim, ne može obuhvatiti pogledom. Ejzenštejnov odgovor na kritike sažima osnovne postavke njegova remek-djela: »Film je pretrpan mnoštvom slika? Samo za one koji ne čitaju filmove, nego hitaju za radnjom. Za one koji u kinu traže telegrafsku sintaksu, a ne poetsko pismo s ponavljanjima, vizualnim analogijama i glazbom – za one koje zanima samo anegdota«.

T. Brlek

ilustracija
IVAN GROZNI I., S. M. Ejzenštejn (Nikolaj Čerkasov i A. Mgebrov)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Ivan Grozni. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/707>.