:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Izgubljeni zavičaj (1980), Hrvatska, boja, 109min, Jadran film, r.: Ante Babaja, sc.: Slobodan Novak, A. Babaja, prema prozi S. Novaka, df.: Goran Trbuljak, glazba: Claudio Monteverdi (obrada Anđelko Klobučar), ul.: Nereo Scaglia (otac), Zvonimir Črnko (junak), Miljenko Mužić (mali), Jasminka Poklečki (mlada Ines), Marija Kohn (stara Ines), Ines Fančović (kontesa Valerija), Ivo Gregurević (Tona), Miodrag Krivokapić (Baja), Zaim Muzaferija (Isoma), Neda Spasojević (Mada).

Došavši na sprovod člana obitelji, junak stiže na otok svojeg rođenja. Odlazak na groblje, gdje arheolozi vrše iskapanja, vraća ga u djetinjstvo. Kao dječak živio je na imanju kontese Valerije, čiji je upravitelj bio njegov otac. Tu upoznaje Ines, Valerijinu nećakinju, te s njom otkriva čuvstveni doživljaj života. Sudjeluje s ocem u lovu na tune, u spravljanju mošta, berbi grožđa. Međutim, s vremenom uviđa nepravednost očeva odnosa prema seljacima i ponižavajuću podložnost prema gospodarici. Odmah po završetku rata vraća se na otok.

Poetskoga film. izričaja i polagana ritma (karakterističnih za redatelja), Izgubljeni zavičaj više je misaono i čuvstveno djelo, nego film određenih događaja odn. radnje, čemu pridonosi i Monteverdijeva glazba. Babaja se poigrava s prustovskim motivom sjećanja potaknutog sitnicom – zvukom sita kroz koje arheolozi pročišćavaju zemlju. Kroz takvo (metaforičko) sito prolazi i junak, pročišćavajući se od životnih nakupina, te se vraća u čisto djetinjstvo, a to je i najdojmljiviji dio filma, u kojemu redatelj izvrsno ocrtava aspekte mediteranskoga ruralnog života. Prigušenoj erotici (scena u čamcu) pridonosi i lirska Trbuljakova fotografija. Nešto slabiji je prikaz suvremenosti, iako je i tu film intelektualno izazovan (posebice kraj).

D. Rafaelić