:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Jarman, Derek, brit. redatelj, scenarist i scenograf (Northwood, Middlesex, 1942 – London, 1994). Odrastao u strogoj vojničkoj obitelji, nakon studija književnosti i povijesti na King’s Collegeu i umjetnosti na Slade Art School, posvećuje se slikarstvu. U kinematografiju ulazi kao scenograf u filmovima K. Russella → Demoni i Divlji Mesija (1972), potom snima kratke »osobne« filmove kronike u super 8mm formatu. Cjelovečernji igr. prvijenac Sebastiane (1976), portret kršć. sveca mučenika, dijalozima na latinskom jeziku i lirskom homoerotskom studijom muškog tijela, najavljuje transgresivnog redatelja, radikalno suprotstavljenog kinemat. i društv. konvencijama. U sadržaju i stilu njegovih najcjenjenijih filmova, ugl. niska budžeta, osim slikarske vokacije, prevladava tematizacija i (revizionistička) interpretacija baštine »visoke« kulture, bitno obilježena redateljevom homoseksualnošću – Oluja (1979), prema Shakespeareovoj drami, → Edward II., prema drami Ch. Marlowea, Ratni rekvijem (1989), po glazb. djelu B. Brittena, biografski filmovi Caravaggio (1986) i Wittgenstein (1993). Stoga je nazivan i »revolucionarnim tradicionalistom«. Gay-aktivizam tih filmova i poetični prikazi homoseksualne ljubavi (osobito u Anđeoskim razgovorima, 1985), izmjenjuju se s eksperimentalno artikuliranim i anarhično britkim komentarima suvr. brit. društva (Jubilej, 1978.; Posljednje od Engleske, 1987) te intimističkim ispovijedima poput Vrta (1990) i oporučnog djela Plavo (1993). J. je cijenjen kao jedan od najvećih stilista novijega brit. filma zbog osebujnog spoja historicističkih motiva i ahistorijskog ambijentiranja i kostima, te simbolizma i teatralne mizanscene s ekspresivnim kontrapunktom pomno komponirane i osvijetljene slike, evokativnog zvuka i pseudopsihol. glum. izvedbe.

D. Nenadić