Jedne noći, jedan vlak

Jedne noći, jedan vlak (Un soir… un train, 1968), Francuska/Belgija, boja, 91 min, Parc-Film/Les Films du Siècle/Fox Europa, r. i sc.: André Delvaux, prema romanu Johana Daisnea, df.: Ghislain Cloquet, glazba: Freddy Devreese, ul.: Yves Montand (Mathias), Anouk Aimée (Anne), Adriana Bogdan (Moïra), François Beukelaers (Val), Hector Camerlynck.

Profesor lingvistike Mathias ukrcava se u vlak. Iako im je veza u krizi, pridružuje mu se njegova ljubavnica, kaz. scenografkinja Anne. Tijekom puta Mathias zaspi i sanja da su doživjeli nesreću. Probudivši se, vidi da je Anne nestala. Odlazi u potragu za njom te silazi s vlaka nakon što se ovaj zaustavio. Pješačeći dolazi u jedno selo u kojem ljudi govore njemu nerazumljivim jezikom. Tamo mu djevojka Moïra priopćava da je vlak doista imao nesreću. Osvijestivši se na bolničkim kolicima, Mathias ugleda Anneino mrtvo tijelo.

Umnogome ovo je uzorno ostvarenje oniričkog igr. filma, zbog meditativnosti, poetičnosti vizualne fakture te posve neprimjetnog i krajnje uvjerljivog ostvarivanja prijelaza iz realnog u imaginarno. Upućujući time na izvorište fantastičnoga u svakidašnjoj zbilji, film odražava utjecaj fantazmagoričnoga flamanskog slikarstva (J. Ensor, P. Delvaux) i književnosti (M. de Ghelderode, J. Ray). Tematski konstruiran oko problema nemogućnosti komunikacije (konkretiziranih nezadovoljstvom protagonista svojim odnosom i njihovom nemogućnošću da to nezadovoljstvo riješe razgovorom, a metaforički jezičnom barijerom s kojom se protagonist suočava) i oko lajtmotiva smrti, film inovativnom prolepsom prikazuje ključni tragični događaj (nesreću) te polaganim tempom razvija dojmljivo ozračje rezignacije, prijeteće katastrofe i sveobuhvatne tajnovitosti razriješeno gotovo katarzički ostvarenim završetkom koji gledatelju ne dopušta realizaciju uobičajenih (melodramskih) recepcijskih očekivanja.

B. Kragić