Jules i Jim

Jules i Jim (Jules et Jim, 1961), Francuska, c/b, 110min, Les Films du Carosse, r.: François Truffaut, sc.: F. Truffaut, Jean Gruault, prema romanu Henri-Pierrea Rochéa, df.: Raoul Coutard, glazba: Georges Delerue, Boris Bassiak (»Le Tourbillon«), ul.: Jeanne Moreau (Catherine), Oskar Werner (Jules), Henri Serre (Jim), Marie Dubois (Thérčse), Vanna Urbino (Gilberte), Boris Bassiak (Albert), Sabine Haudepin (Sabine), Michel Subor (narator).

Životi dvojice prijatelja pisaca, Nijemca Julesa i Francuza Jima, presudno su određeni susretom s neodoljivom Catherine, s kojom uspostavljaju složen odnos utroje.

Najpoznatiji Truffautov film središnje teme nemogućnosti ostvarenja želje, zadržavanja stanja ugode i trajna posjedovanja predmeta žudnje oblikuje bogatim film. jezikom, usložnjavajući linearno pripovijedanje ponavljanjem i variranjem vizualnih, glazb. i tematskih obrazaca, dok je nenametljiv stil predloška zadržan u komentarima naratora. Među kompozicijskim postupcima dominantan je trokut: Jules, Jim i Catherine opetovano tvore različite vizualne kombinacije koje prikazuju promjene u njihovim međusobnim odnosima, naglašavajući kako zajedništvo, tako i nepostojanost. Kamera često panoramski prelazi s jednog lika na drugi, naglašavajući istodobno njihovu udaljenost u prostoru, ali i mogućnost uspostave odnosa unutar tog istog prostora. Razvoj odnosa protagonista predočen je rasponom postupaka i načina snimanja: u prvom dijelu filma, iznimno pokretna kamera i rakursi stavljaju gledatelja u položaj sudionika zbivanja, neočekivani subjektivni kadrovi i brza montaža, uz uporabu pretapanja i irisa, sugeriraju bezbrižnost i životnu energiju, dok u drugom dijelu, znatno sporijeg ritma, prevladavaju dulje sekvence sastavljene od dugih, statičnih kadrova, u kojima rez zamjenjuje promjena prostornih odnosa unutar kadra. Konstitutivna nužnost posredovanosti zamišljenog i prikazanoga te dijalektička ovisnost iskustva i predodžbe naglašena je činjenicom da su oba muška lika pisci, dok je njihova žudnja oblikovana nizom fotografija žena, te naročito slikama antičkog kipa koje im pokazuje zajednički prijatelj Albert. Fabularni slijed u kojemu, nakon posjeta otoku na kojemu je kip iskopan, susreću fatalnu Catherine, čiji osmijeh nalikuje osmijehu kipa, predočuje zajednički lik žudnje kao materijalizaciju fantazije, pri čemu brojni krupni planovi i zamrznuti kadrovi njezina lica podcrtavaju neprolaznost fantazije i iluzornost zbilje.

T. Brlek